S juga s ljubavlju – Black Stone Cherry

Kao što je i obećano prošli put, Black Stone Cherry zbilja su vraćeni u naše aute.

Ne toliko da je naša publika nešto bliskija njihovom radu, ali vrijedni izdavač od ovih južnjaka stvorio je još jedan bombastično najavljivani projekt, od kojeg komercijalno očekuje puno, jako puno.Njihov treći (ili četvrti, ako brojimo prvo nezavisno izdanje) album profesionalnost je digao na još jedan viši nivo, pregazio je poznate rijeke i donio pokoje sitno iznenađenje. Nickelbackovski Lynyrd ili skynyrdovski Nickelback sklopio je novu kolekciju južnjačkih rock hitova koje su, po prvi put u karijeri, snimali u – Los Angelesu. Da, maknuli su se iz štala i od pljuvača duhana, i udružili sa sveprisutnim rock hitmaherom Howardom Bensonom. Nastao je “Between the Devil and the Deep Blue Sea“, album puno dubljeg naziva nego cjelokupnog koncepta.

Stvarčice “In My Blood” ili “Won’t Let Go” zbilja nisu ništa novo, ni u svijetu muzike, a posebno ne u svijetu ovog simpatičnog četverca, koji album opisuju kao opis jednog običnog čovjeka koji je ipak dobio priliku vidjeti svijet i izvan granica svoje savezne države. Time se pridružuju propovijedanju jednog Kid Rocka, pa u jednoj pjesmi šamaraju guzice striptizete (“Let Me See You Shake“), da bi mrvicu prije toga proklinjali sudbinu zbog smrti jedne od njih (“Such A Shame“).

No, neke druge stvari ogledni su primjerci onoga što su Black Stone Cherry htjeli postići. Singl “White Trash Millionaire” oda je obrani digniteta svih bendova koji navodno plivaju u novcu, ali nisu se uspjeli strpiti do turneje, pa su već u studiju izsimulirali live ozračje u kojem zovu “‘ajmo sad svi – side to side, back to front“.

Druga stvar je “Blame it on the Boom Boom“. Podosta zabavna, ali te glupe riječi nikako da mi sjednu. No, one nisu ništa u odnosu na najgeneričkije od najgeneričkijih rima “Like I Roll“. Melodične baladice i taman-dinamički-ritmični rock pjesmuljci… Jako radio-friendly minute povremeno se prekidaju pokojim iznenađujućim istrzavanjem i dobrim riffom (“Killing Floor“) koji ubijaju nezaobilaznu monotoniju.

Srednjoškolska filozofija kojom Black Stone Cherry pokušavaju biti pametni nad američkom publikom ima svojih uporišnih točaka, a jedna od najbitnijih i opravdanih je činjenica da dečki super sviraju i kunu se u svoje live nastupe. To što im se album ubraja u jedne od najlogičnijih i najočekivanijih, ne treba nužno biti loše.