Rosalía “Motomami”: Subliman rad generacijske umjetnice

Recenzija: Rosalía “Motomami”- album preslušaj na Spotifyu.

Rosalía “Motomami +”

“Ja sam ja, preobražavam se; Leptir, preobražavam se; Pretjerujem, preobražavam se; Proturječim sama sebe, preobražavam se; Ja sam sve, preobražavam se“ govori Rosalía, postavljajući manifest vlastitog djelovanja. U ovim riječima leži sva bit njezinog novog (trećeg) studijskog albuma “Motomami“.

“Motomami“ nije prosječan projekt te se njemu ne može/ne smije pristupiti na uobičajeni način. “Motomami“ je ekstreman kolaž ludih, psihotičnih mikseva koji u suštini nemaju pretjerano mnogo zajedničkih obilježja. “Motomami“ sadržava minimalističan reggaeton, Disney balade ultra seksualnog sadržaja, flamenco, unakažene, eksperimentalne instrumentalne ekshibicije, sambu, bachatu (plus ostale, teško kategorizirajuće, karakteristike)…

Problem postoji, a njegov položaj ovisi o tome koga se pita. Možda leži u glazbi i umjetnici koja iz čiste strasti želi uništiti ono tradicionalno/sveto ili pak u nemogućnosti/nevolji prihvaćanja da oku/uhu jednostavne stvari često pričaju znatno složeniju priču. Neovisno o rješenju, potpuno je logično preispitivati svrhu albuma. Što čini “Motomami“ (kolekciju od šesnaest pjesama) stabilnom formom, a ne zbirom nepovezanih trenutaka? Rosalía zaista nije izgubila dodir sa stvarnošću!

Kao što sam naveo u prvom ‘paragrafu’, ključan aspekt ili tema djela je transformacija. Kako bi ju razumjeli, moramo istražiti narativan/konceptualan razvoj, kao i produkcijske odluke te stilske smjernice. Jedan od upečatljivijih primjera je pjesma “HENTAI“, kontroverzan, polemičan i nadasve kontradiktoran moment divno komplicirane melodije. Ona se kontinuirano igra, poskakuje, mijenja brzinu i intervale pauze, konstantno držeći slušatelja u kojekakvoj neizvjesnosti. Tema je erotska, nabijena pukom seksualnošću, dok je instrumentacija (osim sporadične pojave zvukova automatske puške) blaga, nježna; suprotstavljena ‘hardcore’ stihovima. Ta dinamika iznenađuje, šokira, osvježava publiku, iako možda kreirajući osjećaj nelagode (dizanje želudca, no). Pored svega, postoji doza humora, neozbiljnosti koja prožima traku; ubačena nezrelost onemogućava posve ozbiljno shvaćanje situacije. “I beat it till it got whipped; Second thing is to fuck you; First thing is God“ pjeva Rosalía sa smiješkom na licu.

Kontrast između teksta i aranžmana ima smisla (zbog radikalnosti samih riječi), ali treći, prethodno spomenuti sastojak, automatska puška, nadopunjuje kompoziciju, kao i određen broj ostalih skladbi. To je zapravo reggaeton perkusija, ali dekonstruirana; razbijena na komadiće i proizvoljno složena. Zvuči suho i agresivno, poput kakvih bučnih građevinskih radova. Opisana tehnika koristi se podjednako u pop-bangerima i baladama, flamenco dijelovima te eksperimentalnim vježbama.

Za Rosalíju najvažnija je sastavnica u miksu njezin glas, a da on bude što čujniji te izraženiji obilno se primjenjuje filtar za uklanjanje visokih frekvencija prateće glazbe. Kvalitetan primjer navedenog uočava se u “CANDY“-ju. Svaka se produkcijska komponenta filtrira što doprinosi učinku prostornosti – svirka kao da se odvija u nekoj distanci od izvođača; slika zamagljene pozadine s izraženom figurom u fokusu. Nadalje, kao i na ostatku projekta, upotrebljava se strahovito malo instrumenata – minimalna glazba s umjetnicom u središtu. Ona je gola; muzika je lišena svega suvišnog da vokal dobije na značaju. Spomenuto je utjelovljeno vizualnim putem na naslovnici; to je poanta!

Isto, tj. slično se događa u “DELIRIO DE GRANDEZA“. Glazba se izvija, deformira, ubrzava ili usporava, gura u pozadinu – sve ono što u momentu pogoduje njenom glasu. Mijenja se dinamika, ubacuje sample Soulja Boya, ali vokal ostaje čist i neizmjerno moćan – ostvaruje se dojam kao da se obuzdalo nešto nepripitomljivo. “LA FAMA“ posuđuje ritam bachate preko kojeg slaže, već prepoznatljivo, jako suh vokal i prigušeno sviranje. U tom minimalističkom pothvatu, glas se, između ostalog, rabi kao instrument – rezanje i preklapanje referira onaj klasičan Kanye ‘chop’. Taj element unosi hitnost u kompozicije (npr. Tokischa na “LA COMBI VERSACE“) te doprinosi percepciji strukturne složenosti.

No, produkcijska tema koja se proteže čitavim albumom i osposobljava motiv transformacije je kolaž. “Motomami“ vrlo intenzivno spaja nesrodne segmente u drastične cjeline. Namjerno! “SAOKO“ isprepliće oštre, Nine Inch Nails industrijske valove s jazz-isječcima (podsjeća na Westov “On Sight“), “HENTAI“ je kombinacija hiper-seksualnosti i ‘Disney’, dječje nevinosti, “DELIRIO DE GRANDEZA“ uništava purističke porive besramnom inkorporacijom hip-hop samplea, dok je “CUUUUuuuuuute“ morbidna eskalacija kreativnih težnji.

“CUUUUuuuuuute“ treba nešto detaljnije obrazložiti! Naime, radi se o super agresivnoj sambi ispresječenoj raznim žanrovskim uronima. Sve počinje melodičnim brojanjem do 21. Zatim kreće nasilna samba. Ona se iznenada prekida nježnom baladom o leptirima koja završava podjednako naglo – povratak grubih bubnjeva, zviždaljki i repanja. Trenutak je privlačan koliko i nakaradan te se lako mogao uklopiti među vježbe s Arcine “kick” serije.

Iako mnoge pjesme djeluju kompleksno, produkcija na njima izrazito je minimalna. Štoviše, većina njih sastoji se o tek dvije do tri, eventualno četiri, komponente. Postoji potreba za skidanjem slojeva; potraga za esencijom – fenomenološki pristup glazbi. Možda se razgolićavanje do onog bazičnog i nužnog čini jednostavnim činom, posljedicom nesposobnosti, no uspješnost dotičnog pothvata možda je najteže ostvariva ambicija u umjetnosti – uklanjanje slojeva veoma često (kad dođe do podbačaja) narušava stabilnost sklopa. Kao publika moramo naučiti čitati detalje i razlučiti minimalizam od lijenih manevara.

Primjer minimalističke produkcije je “BIZCOCHITO“ na kojoj se projicira nesputana zaigranost uz pomoć instrumentacije iz kojekakve igrice, povećanjem frekvencije glasa do piskutavosti te uzvikivanjem nečeg s dječjeg igrališta – “tarara tarara tata“. Tu nema gotovo ničega! Nema basa, nema akorda! Sve se postiže mijenjanjem, izvijanjem onih par prisutnih stvari. Što je bitno? Ja se zabavljam; meni je dobro!

Ostali autoričini proizvodi imali su prilično ozbiljan, dostojanstven ton – znatno različit od onog nađenog na “Motomami“. Debi “Los Ángeles“ konceptualan je album o smrti, dok je “El Mal Querer“ glazbena adaptacija “Flamenca“, romana iz trinaestog stoljeća s problematikom ljubavi, obitelji i nasilja. Tu nije bilo mjesta za humor i igru. “Motomami“, kao umjetničin preporod, slavi sve što je kod prethodnika nedostajalo – rad se zasniva na impulsu.

Posljedice učinjenog bile su razarajuće; oči gomile vidjele su izdajicu! Ubijanje purizma bacilo je ljagu na opus Rosalíje; glazbenice koja je preko noći iz obećanog djeteta prerasla u vješticu, vraga. Ta je preobrazba opisana na “DIABLO“, nerijetkom trenutku s religijskim konotacijama. “Promijenila si se; Nisi ono što si prije bila; Ti si vrag“ govori iz perspektive ogorčenih. Poput “CUUUUuuuuuute“, pjesma je primjer ekstremnog kolažiranja, iako je u biti spoj reggaetona i flamenca. Događa se sukob različitih pogleda – onog demonskog (izvijeni glas koji predstavlja kritiku) te onog anđeoskog (odgovor na nezadovoljstva). Prijelom se javlja na sredini puta, uvrštavanjem segmenta Jamesa Blakea – kontrast.

Najstrastvenija reakcija na mržnju uočljiva je na gotovo čistoj flamenco skladbi “BULERÍAS“ – “Ja sam i dalje cantaora“ zbori glas preko utišanih, zamagljenih bubnjeva (imitacija pljeska) i uzvika. Jedan od glavnih uzroka netrpeljivosti su momenti poput “CHICKEN TERIYAKI“. Apsolutno gol reggaeton banger ukrašen isključivo otkucajima bubnja (ta, ta-ra-ta-ta) te iskrivljenim izdasima protivi se tradicionalnijim, raskošnijim primjerima te latinskoameričke glazbe. Ovo mora biti jedna od najjednostavnijih pjesama svih vremena – ima samo jednu notu koja se ritmički ponavlja. Opet, ovdje ne postoje akordi, bas, gitare i ornamenti.

Prije donošenja zaključka htio bi se vratiti na “SAOKO“, kompoziciju koja utjelovljuje srž albuma; njegova obilježja. Struktura pjesme iznimno je labava, gotovo da je i nema – pripjev je potpuno odsutan, niti jedan dio se ne ponavlja, dok prelamanje jazz i industrijskih udaraca ugrožava zdrav razum. Ovdje su obuhvaćene sve navedene produkcijske tehnike – agresivna perkusija, filtriranje vokala, chopping, minimalizam, kolažiranje… “SAOKO“ objedinjuje sve ono što čini “Motomami“! Ona predstavlja novi umjetničin način komponiranja; eksperimentaciju bez predrasuda.

Također moram spomenuti “COMO UN G“, baladu s jednim od najljepših refrena čitave godine, te “SAKURA“-u, završetak koji savršeno sumira projekt – “Plamenovi su lijepi jer ne prate ikakav red“.

Ono što je Rosalía ovdje postigla vrlo je posebno! Kao radikalan stilski zapis, “Motomami“ je kompozicijsko i estetsko remek-djelo; ništa više, ništa manje. Korišteni su isti alati kao i pri proizvodnji balada, bachate, reggaetona i flamenca s objedinjenim utjecajima koji uključuju Franka Oceana, Kanye Westa, Daddyja Yankeeja i Justa Betancourta. Sve napisano miri se drastično minimalnom produkcijom – pjesme se oslikavaju tek s nekoliko poteza, a ono genijalno je što uvijek uspijevaju. Nadalje, “Motomami“ pomno istražuje identitet glazbenice te seže do najdubljih uglova njezinog karaktera. Oslobađaju se primitivne, divlje težnje, neobuzdanost, seksualnost (‘Moto’), kao i potreba za pažnjom, nježnošću te brigom (‘Mami’).

Ovaj album trebao je ispasti tako krivo – čudo je što je ispao toliko dobro.