James Blake: Još jedna glazbena gozba

James Blake, neporeciv talent, jedan od najvažnijih glazbenika današnjice, predstavio je svoje četvrto studijsko ostvarenje naslova “Assume Form“. Pretpostavljate, pred nama je još jedna glazbena gozba. U pravu ste. James Blake, dobitnik nagrade The Mercury Prize, možda i među zadnjim uistinu značajnim glazbenim priznanjima na planeti, sam je sebi podigao ljestvicu.

“Assume Form“ donio je dovoljno svježine u svaki dio Jamesova stvaralaštva. Produkcije su povremeno više mainstream nego uobičajeno, trčeći pred rudo pretpostavljeno “ugrožene“ hip hop-ish zvukom, bivaju zapravo oslobođenije i nadograđene. Tekstualno jednako dobar album kao i prethodnici, ali pamtljiviji. Suradnje, kao na prošlom albumu predstavljena ekstenzija Blakea, na ovom albumu isto su se pokazale uspješnima. Na bal poziva naslovna pjesma magično otvarajući ovo uzbudljvo izdanje. U nešto manje od pet minuta, uvodno će vas uspjeti zavarati da traje duže nego što uistinu traje. Uronit će vas u sasvim posebnu atmosferu iz kojeg nećete htjeti pobjeći dok ne istražite sve ponuđeno.

Prvi od featured umjetnika na albumu pojavljuje se Metro Boomin, inače producent velikih hitove poput “Mask Off“, “Bad & Boujee“, “Jumpman“, “Congratulations“ i drugih. Na pjesmama “Mile High“ i “Tell Them“ Metro Boomin, unatoč već viđenom klasičnom beatu što podsjeti na predvidivi američki top 50, donosi potrebnu dozu dinamike Jamesu. “Tell Them“ je ispala nešto bolja od “Mile High“ i to uvelike zahvaljujući beskrajno posebnom Mosesu Sumneyju. Njegov glas i interpretacija lijek su za uši nakon autotune melodiziranja Travisa Scotta koji na trenutke zvuči više kao hommage Kanyeu Westau. James Blake na refrenima i Sumney u versetima bila je dobitna kombinacija. Zarazno, pomalo mistično, snažno i opojno. Višeglasja su vješto složena, kreirajući stimulativne, uvijek zanimljive vokalne strukture pomalo sablasnog dojma.

Sve popularnija Rosalía čiji je drugi album “El Mal Querer“ prošao i više nego dobro prihvaćen, uspjela se naći na “Assume Form“ i to u pjesmi “Barefoot In The Park“. Ovaj zanimljiv trenutak isprepliće njen specifičan glas s vrckavom produkcijskom igrom Blakea i producenta mu Dominica Makera. Dvojac pjevuši preko loopanih efektnih backvokala. U razvoju i višeslojnosti produkcijskih čari, priča prolazi pored naših ušiju, suptilno nas zavodeći, onako s mjerom i u konačnici s pozitivnim rezultatom. Rosalíina interpretacija na španjolskom i engleskom, nježna je, melankolična i barem jednako toliko uvjerljiva, a simpatičan je i Blakeov dio na španjolskom.

Energičnost spominjanih R&B trenutaka s početka albuma vraća se na zaraznoj “Where’s The Catch“. Blakeova čudesnost, eksperimentalnost i elastičnog skladanja spojila se s fluidnosti riječi, specifičnim glasom proslavljenog André 3000. S uzbudljivom podlogom, spoj mračne elektronike i popa, ishod je u jedan od nedvojbenih highlighta albuma.

Ono što za nijansu kvari izdanje, ali istovremeno čini njegov produkcijski izričaj i sasvim je svojstveno Jamesu, su usprekidani vokali. U nedogled rascjepkani, štucavi momenti i test ušima. Primjer, inače genijalna, “Don’t Miss It“. Ipak, ista pjesma podmuklo osvaja, shvaćanjem još jedne ekspertno izvedene skladateljske formulacije iz Blakeove radionice. “Don’t Miss It“ je iskren, gotovo brutalan, ogoljen prikaz iskustava i shvaćanja osjećajnosti kao dobre stvari u društvu koje mušku emotivnost gleda kao slabost. Istovremeno, sam James Blake za singl kaže da predstavlja unutarnji monolog (njega kao nekoć) egomanijaka. Razvoj je nevjerojatan i za svaku pohvalu. Njegova rješenja nisu olakšanja već dodatni uzleti.

Svakom pjesmom dobit ćete još više nego iz prethodne. Tako i s “Lullaby For My Insomniac“, posljednjoj na albumu. Minimalistička produkcija i Blakeov sneni, a snažni glas sve su što je bilo potrebno da se maestralno zatvori jedno predivno izdanje.

“Assume Form“ donio je i dozu romantičnosti koju do sada nismo imali, barem ne u ovakvom obliku, možda čak i mrvicu ljubomore. Svjetliji i topliji tonovi dijela podloga pružaju Blakeu sasvim novi dimenziju opuštenosti, poletnosti prije kamuflirane težim porukama, tamnim atmosferama i kompleksnošću. Primjeri te ne toliko mu prisvojive energije, danas su “Are You In Love?“, “Power On“, “I’ll Come Too“ i “Can’t Believe The Way We Flow“. Sve redom sjajno ukalupljene u album, stvarajući Blakeu potreban balans.

Lirski gledano, stihovima pjesama pokrivane su teme samosvjesnosti, razumijevanja odnosa s depresijom. Zatvaranja u sebe s jedne strane i povezanosti s vlastitim bićem i svijetom s druge strane. Propitkuje se živi li se život punim plućima, priznaje koliko se uživa u zajedništvu i svježoj zaljubljenosti.

“Assume Form“ zanimljiv je album koji je lijepo postavio ljestvicu izdanjima što dolaze u 2019-oj. Kako sam naslov kaže, takav dojam se i proteže kroz slušanje. Transformativan, suprotno od do sada izdana tri albuma, “Assume Form“ vodi različitim smjerovima. Ugošćuje nas na novim nepoznatim mjestima i u različitim sentimentima. Ovo je izdanje Blakea u najmanje album-koncentriranom izdanju, ali funkcionira jednako dobro. Usudio bih se reći i zabavnije nego do sada. S druge strane, i ovdje se našlo kratkih treptaja monotonije, koji otegnuti trenutak ili dio pjesme. Srećom, puno manje nego na izvrsnom, ali rastegnutom prošlom albumu “The Colour In Anything“.

Ključno kod albuma je njegovo poigravanje i nepredvidivost. Koliko god poznavali Blakea, ovaj je album nešto posebno i za njega samoga. “Assume Form“ je jedini album Jamea Blakea koji sjeda na prvu, a ostat će u ušima jednako dugo kao prijašnji. Neopterećen, bez suvišnih elaboriranja prvijenca i ponešto kompliciranja trećeg albuma, uzimajući samo najbolje od izričaja do sada izdanog materijala, uz dozu svježine te tik za petama po originalnosti albumu “Overgrown“, “Assume Form“ postaje samo bolji što ga više slušate.

Iskusite ovaj album prije nego vas neka (polu)godišnja “Best of“ lista podsjeti što je valjalo čuti.