Rokambol “Paraliza“: Proživljavanje pandemijske depresije

Recenzija albuma Rokambol “Paraliza”.

Kad sam prvi put čuo “Za nas” Rokambola, bio sam uvjeren da ćemo dobiti nove zvijezde, s obzirom na to da je pjesma zvučala vrlo svježe i hitoidno, kao da smo dobili hrvatske Franz Ferdinand (u najboljem mogućem smislu). Kasnije je objavljen i (meni) odličan prvijenac “Zajedno”, ali onda se nije ništa dogodilo. I dok vani izvođači postaju zvijezde prvim albumima, to kod nas tako jednostavno ne ide, pa makar je glavni lik ove priče tada glumio u mnogim serijama na nacionalnoj televiziji…

Pet godina kasnije, dobili smo album “Sam”, koji nije bio toliko bombastičan na prvu, ali i dalje je to bio vrlo lijep album koji je pokazao da se Nikša Marinović i dalje razvija kao autor. Sad, još nekoliko godina kasnije, očito pod utjecajem pandemijske praznine kulturnih događaja, imao je vremena složiti novi, treći po redu album “Paraliza” koji je ovako na prvu, kombinacija prva dva albuma – ima tu red britkih post-punk hitova, ali i melankoličnih skladbi koje pobuđuju drugačiji sentiment kod slušatelja. Ukupno gledajući, Nikša je ponovno uspio i složio još jedan vrlo dojmljiv album.

Spomenuo sam tu prokletu pandemiju, ali se nadam da će uskoro stati s tim. U ovom slučaju, barem mi se tako čini, pandemija je dobro djelovala na inspiraciju Rokambola jer je složio niz britkih pjesama koje bi mogle slušatelja zaokupiti na prvu. Ono što otkriva tu pandemijsku crtu stihovi su koji nerijetko otkrivaju samoću, a povremeno i depresiju tog vremena, ali česte vesele melodije dodaju svojevrsni paradoks pjesama što ih čini neodoljivima. Najbolji primjer su stihovi iz pjesme “Godina” – Živim u špilji kroz prozore virim, zima i ljeta u propasti svijeta… Godinu progutao je mrak, godinu je pojeo sam vrag.

Ono što bi pod normalno trebalo postati hit, nalazi se na samom startu albuma. “Ništa ne mijenja se” je post-punk/dance rock brijačina koja ima skroz uvrnutu plesnu podlogu, te vrlo frenetični refren, pa kao takva čini se kao logičan nastavak na prvi (već ranije spomenuti) singl Rokambola “Za nas”. Do nje je podjednako zabavna naslovna “Paraliza” koja ponovno dolazi na teritorij Franza Ferdinanda, a stihovi Čovjek lampa pali gasi TV, jede spava rijetko se pere jasno pokazuju što se radilo pandemijskih godina.

Nakon tih poskočica, album otkriva i svoju drugu stranu, onu emotivniju. “Vreća pikula” nalikuje na nešto što bi mogli napraviti Valentino Bošković (ali na zagrebački način), “Pandža lovi gliste” je Beatlsovska psihodelija, mračni folk komad “Rupa” ističe se kao jedna od najjačih s albuma, “Koji je danas dan” zvuči poput svojevrsnog hommagea Novom valu, a do kraja su još tri pjesme koje ću preskočiti kako bi ih sami otkrili.

“Paraliza” je odraz jednog vremena, te se nadam da je to vrijeme konačno iza nas. Rokambol ga je predivno opjevao i napravio još jedan zabavan album koji bi trebao doći do šire publike jer to svojom kvalitetom zaslužuje. Ovih devet pjesama jednostavno odiše nekom ljepotom zbog koje ne prestajem slušati album, a pjesme su dovoljno retro i dovoljno moderne da bi mogle spojiti oba suprotstavljena pola.