Nikša Marinović aka Rokambol: “Postao sam muzikalniji čovjek baveći se glumom”

Pod pseudonimom Rokambol krije se glumac Nikša Marinović, koji je osim toga i kantautor s prvim albumom iza sebe.

Prvijenac “Zajedno” izašao je krajem prošle godine, dobio pohvale, a Nikša već radi na drugom albumu.

Pročitajte što je na podužoj kavi Nikša pričao o albumu prvijencu, sljedećem albumu, procesu stvaranja tekstova koji nastaju nakon prekida, s kim živi i što misli o modernoj ljubavi 21. stoljeća, kantautorskoj sceni, tko mu se sviđa, a tko ne i koji su daljni planovi Rokambola.

Kako si se odlučio na kantautorstvo nakon Batide?
Bio je problem tehničke prirode. Jedna stvar je kad imaš probe skoro svaki dan, ili minimalno tri puta tjedno, tada možeš raditi na novom materijalu, a ne podsjećati se samo već uvježbanog materijala. Kad probe imaš jednom tjedno, to služi samo za prisjećanje navježbanog materijala. Nakon Batidinog uspjeha s prvim albumom došlo je do odluke gdje smo se kao bend morali više posvetiti tome. Bilo nas je sedam. Skupiti sedam ljudi na istom mjestu da bi bend mogao napredovati bilo je teško. Imali smo materijala za novi album koji je bio vrlo obećavajući. Imao sam frustraciju zbog nagomilanog materijala koji nisam mogao izbaciti jer smo se stalno prisjećali starih stvari. Članovi benda moraju odlučiti da će se posvetiti bendu, i da će neke stvari možda morati žrtvovati zbog toga. Glavni izvor frustracija bio mi je to što sam imao materijal, a nisam ga mogao kanalizirati kroz te bendove koje sam imao. Jedno jutro sam se probudio i shvatio da ću lakše to kanalizirati ako ga samo snimim. Trebao sam se riješiti tog materijala da bih mogao dalje nastaviti. Koliko dugo si radio na albumu?
Dosta dugo sam radio jer je on i zamišljen kao studijski projekt. Albuma ne bi ni bilo da nije moga prijatelja Ivana Zelića s kojim sam radio neke sinkronizacije. To je i njegov debitantski album. Svi primjećuju dobru produkciju kad ga čuju. Drago mi je da se i on afirmirao u tom smislu, kao i ja kao kantautor. Radio je na 6 stvari. Za zadnje četiri stvari na albumu uskočio je Hrvoje Nikšić, koji ima svoj Kramasonik studio, koji drži dobar dio scene. Jako sam zadovoljan s produkcijom na albumu, vidi se da se radilo u dva studija. Kad sam radio redoslijed pjesama na albumu nisam htio da se križaju pjesme s dva studija. Radili smo po principu ‘idemo napraviti album za slušanje’ primarno, onda se tako otvara x mogućnosti što se tiče aranžmana. Neke stvari sam uvježbavao ljude pa bi u živo to snimili, a neke smo nadoštukavali. Ta vrsta rada nije ništa novo, The Beatlesi su napustili turneje ’66 i posvetili se studijskom radu. Ima onaj čuveni koncert na krovu zgrade, ali nisu imali puno nastupa uživo, prestali su s turnejama.

Kolika je onda razlika uživo kad si ti na akustičnoj gitari, a na albumu se čuje dosta instrumenata?
Za neke koji su slušali album i koji će doći uživo poslušati, možda to za njih bude razočaranje. Nekima je možda to baš ok. Meni paše da sam solo, ubacujem u to i neke tekstove, trudim se da to ima neku vrstu glazbeno-poetskog recitala u sebi. Mislim da ću tek s novim materijalom okupiti postavu klasičarskog tipa, čelo, vibrafon… s njima bih prearanžirao pjesme s prvog albuma i radio nove pjesme. Drugi album ću raditi u Kramasoniku i isto će imati puno suradnika. Inače radim muziku za kazalište i film, tu radim sve sam kod sebe doma i onda ne želim takav princip rada u studiju kod Rokambola. Želim raditi sa što više muzičara da zadržim tu radost pravljenja muzike s ljudima.

Kako bi žanrovski opisao svoj album koji ima svega i svačega?
Čušpajz! Mogu samo od pjesme do pjesme ići. Neke stvari su baš post Batida pjesme. Recimo “Varalica”, “Slike”, “Još jedan susret previše”. To su neki ostatci Batide kao benda koji se bavio jednom vrstom i ritmike i harmonizacije koja je tipična za brazilsko podneblje. Postoje stvari koje su šansonjerskog ugođaja poput “Poglavice Lakrimesa”, koja se naslanja na francusku i zagrebačku školu šansone. Ne mogu bježati od toga. Postoje i električne pjesme, “Za nas”, “Djevojka u crno bijelom kaputu”, koje su dosta new wave, i neke koje više idu prema nekoj psihodeliji. Morao sam vidjeti gdje sam. Pjesme koje imam za drugi album stilski su ujednačenije. Atmosferom liče puno više jedna na drugu. Prvi je album bio svjesno ispucavanje. Volim pogledati bend koji volim uživo, ali su mi bitniji albumi benda. Primaran mi je taj trag koji ostave na snimkama. Tako sam i ja riješio da ovaj album bude za slušanje prvenstveno. A veliki kontrast između snimaka i nastupa uživo je nešto na što će se ljudi morati naviknuti. Tekstovi nastaju iza prekida, to su sve tvoje priče ili…?
Album je vrlo osoban, autobiografski. Vjerujem da su bivše zadovoljne (smijeh). Album se jako dugo radio, više mi je dosta tih pjesama, sad sam potpuno u novom materijalu. To je mali odmak od tih pjesama koje se prvenstveno bave odnosima. Drugi album će donijeti neke pjesme introspektivnog i meditativnog ugođaja, bit će više nadrealističkih tekstova nego na prvom albumu. Na prvom albumu sam se opraštao od jednog dijela svog života i napravio ga cijelog u procesu odvajanja koji je vrlo kreativan period. Netko pravi pjesme, netko piše, netko crta, netko ode u Hare Krishnu ili neku drugu religiju, netko upiše tajlandski box… Sve su to kanalizatori procesa odvajanja. Meni su te pjesme služile kao ispušni ventil i čišćenje uma i duha i ubrzale su proces odvajanja. Taj period života ostao je zabilježen na pjesmama.

Kako ti je onda kada ih danas izvodiš?
Onda samo mislim na pjesmu, sve ostalo se isključi. Emotivnog proživljavanja ima, ali ne u tom kontekstu u kojem je stvaran. Nemam slike u glavi onog što je bilo. Nakon puno izvedbi neke pjesme, mijenja se odnos te pjesme. Neke pjesme s ovog albuma su mi drage i uvjek ću ih izvoditi, ali neću proživljavati ono što sam proživljavao dok su nastajale svaki put ponovo. Uspostavi se jedna rutina. Uživljenost se ne gubi s vremenom, ali pjesme su starije. Nove pjesme mi se čine bolje nego ove prije, to je uvijek tako.

Budući da dosta pažnje posvećuješ međuljudskim odnosima i ljubavi, kako bi opisao ljubav 21. stoljeća?
Wow! Mislim da prevladava individualizam i razno razni kompromisi. Koliko to može biti ljubav? Baš i ne može. Ja sam samac i s tim sam ok, nisam izgubio vjeru u ljubav. Današnje društvo je takvo da su svi jako zaposleni i to otežava stvari, kao i virtualni svijet koji je jedna velika iluzija. Tako nastupa sve veće otuđenje među ljudima. Čak ni ne znam puno ljudi koji su u sretnoj vezi. Dosta se ljudi traže. Ljubav se ili živi ili ne živi. Ne mora biti uvjetovana time jesi li s nekim u vezi ili nisi. Sve je teže i teže davati se iz srca jer su ljudi opterećeni svojim ambicijama, željom za samopotvrđivanjem, kalkuliraju puno zbog toga. Dosta se gleda vlastiti interes.

Ja živim s mačkom. Ta je veza stabilna. Sve dublje i dublje ide, puna je razumijevanja. U istospolnoj vezi s princom Žulianom sam već jedno tri do četiri godine, jedna čvrsta veza je to. Ponekad mislim da je sa mnom samo zbog novaca i jer ga hranim, ali preslab sam na njega. To je isto neka vrsta kompromisa. Sreli smo se na kozmičkoj razini. Snimao sam nešto i onda sam njega upoznao. Živio je s jednom bakom i još jedno četiri mačke i dva psa, imao je četiri mjeseca, i dogodila se ljubav na prvi dodir i od tada smo u vezi. On je moj oslonac u životu. Puno razgovaramo. Na vratima našeg stana je i njegovo ime. Već sam jedno par pjesama bacio u koš koje su bile za princa Žuliana jer nisam zadovoljan, nisu bile dovoljno dobre za njega. Radim na tome da dobije pjesmu kakvu zaslužuje i nadam se da će je dobit na drugom albumu. Inače je jako lijep i mudar. Kad je čovjek u pravoj i intenzivnoj vezi s mačkom, poprima mačje karakteristike, a mačak poprima ljudske, tako da dosta utječe na mene. Divim se njegovoj sposobnosti da se ne nervira bez potrebe. Ja sam zadužen za nerviranje i za kućanske poslove. Svi moji prijatelji ga vole i prihvatili su ga kao moga životnog partnera. Nekad znamo biti razdvojeni preko ljeta, ali čujemo se svaku malo, a onda kad se vidimo nadoknadimo sve propušteno.

Koliko je glumačka karijera imala utjecaja na tvoju muzičku karijeru?
Ja nisam glumac koji je sada postao muzičar. Čak i prije nego sam se počeo baviti glumom sam svirao. Slušam muziku otkad znam za sebe, a sviram gitaru negdje od 5-6. razreda osnovne. Samouk sam. Nije to bila nikakva želja da budem muzičar, to je bio prirodan slijed događanja. Već sam u srednjoj imao neke svoje pjesme. Relativno kasno sam se ozbiljnije počeo baviti glazbom zbog Akademije, ali bilo je samo pitanje kada ću se pojaviti na sceni. Batida je nastala u mom stanu nakon Akademije. Kad jednom uđeš u ozbiljnije bavljenje glazbom, onda je to jedan kontinuitet koji će trajati do kraja života. Bavljenje glumom mi je pomoglo za osvještavanje vlastite nemuzikalnositi, u smislu osjećaja za ritam i svega ostalog. Baveći se glumom, produbio sam vlastiti doživljaj bavljenja glazbom. Postao sam muzikalniji čovjek baveći se glumom. Po prirodi nisam nekakav sluhist, ali ustrajnim bavljenjem i glazbom i glumom došao sam do jedne razine glazbene osviještenosti do koje bi teško došao da sam se samo glazbom bavio. Nisam od glazbenika na kojima se vidi da ne rade toliko na glazbi nego misle da su bogom dani za to. Stalno radim na muzici i na taj način sve bolje i bolje čujem to što sam radim. Ne doživljavam to kao rad u smislu napora. Kad me uhvati ili imam deadline, radim satima. Na jednu minutu kazališne glazbe znam potrošiti 20 sati. Trudim se imati vrlo visoke kriterije prema tome što radim i ne mislim da je sve što radim dobro.

U Batidi se niste mogli nalaziti na probama tri do četiri puta tjedno. Koliko puta tjedno se nalaziš sam sa sobom na probama? (smijeh)
To je to! Mogu se puno češće nalaziti sam sa sobom na probama nego s ljudima. U razgovoru s najbližim suradinicima promišljamo na koji način da pristupimo, s kojim ljudima da radim te pjesme. Evo baš sam u fazi dovršavanja materijala za drugi album, imam još dva-tri teksta za dovršiti. Imam 9 gotovih stvari za drugi album na kojima stalno radim. Tu sam se dobro našao sa Zelićem i Nikšićem jer ne volimo površnost. Danas svatko može izaći s onim što napravi. Ako se hoćeš izraziti i ako hoćeš to ponuditi, dovoljno ti je nešto snimiti i staviti na internet i to je s jedne strane dobro, a s druge vodi k srozavanju kriterija. Nikad više nije bilo toga što mi se ne sviđa, upravo zbog te mogućnosti da svatko može izaći s tim što napravi, ali je to često, pogotovo u izvedbenom smislu, jako loše.

Kako komentiraš kantautore u Hrvatskoj?
Drago mi je da se ljudi pokušavaju okupiti oko neke scene… Ali kantautorstvo je jedan vrlo sklizak teren. Meni je sve nejasnije i nejasnije što to uopće podrazumijeva. Neće se za Davida Bowiea reći da je kantautor. Reći će se da je pjevač. Ako je kantautorstvo nešto što podrazumijeva taj jedan osobni, snažni, autorski pečat, može biti vrlo jako ako je dobro, ako je dobro napravljeno, ako ima kvalitetu. Ako nije, neminovno vodi u autoparodiju. Kantautorstvo nije samo po sebi nešto vrijedno. Često taj žanr zna zvučati patetično s vrlo pretencioznim tekstovima na kojima se čuje da nisu tekstovi za glazbu. Najčešće je taj sam tekst kao takav na razini loše srednjoškolske poezije. Ako pjevaš tekst, radiš tekst koji je slijepljen s muzikom, on ne egzistira bez muzike. Nemam ništa što mi je važnije od drugog, sve gledam kao jednu cjelinu, tekst i muzika su mi jednako važni, kao i aranžman i izvedba. Za mene nema manje ili više važne komponente unutar jednog jedinog songa.

Sviđa li ti se itko od naših kantautora?
Prvo da spomenem nepravedno zapostavljenog Darka Frančića s njegovim projektom JazzyBlef. Taj čovjek je sjajan autor i lucidan tekstopisac. Nina Romić mi ima dobrih pjesama, The Marshmallow Notebooks ima jako lijep album, Miki Solus, Izae su jako autentični, Lovely Quinces, ona je prvenstveno dobar interpretator, dobro pjeva i svira… Sad to pjevanje na engleskom… Ja sam za pjevanje na materinjem jeziku. Engleski mi ne zvuči prirodno. Većina te kantautorske scene nikako nije dobra, ispod razine je. Kad je kantautorski izričaj loš, onda mi je više nego loš jer u sebi ima jednu tešku pretenziju velikog pjesništva uz često prisutnu samodopadnost. Nema mi tu sredine. Ako je kantautorstvo dobro, onda zna biti snažno i vrijedno divljenja, a ako je loše, onda mi je to najveći trash, veći i od onog s estrade. Kompilacije “Bistro na rubu šume” imaju jako puno trasha.

Koliko kritike utječu na tebe?
Naravno da je bitan feedback. Kako dolazim iz kazališne branše, navikao sam na te kritike. Ako si glumac pa imaš par premijera po sezoni, naučen si na jako puno kritika. Drugo je pitanje što ja uopće mislim o kritikama (smijeh), mnogi su kritičari iz sumnjivih motiva. Naravno da ako dobiješ dobru kritiku da je to potvrda tvoga proizvoda. Ali kritika često postaje politika, a kritičari političari. Neke se stvari guraju naprijed jer je to kao dobro za scenu. Uzimam kritiku s rezervom jer je kritika svjesna svoje moći i utjecaja, pa to ponekad i zloupotrebljava. Nema strožeg kritičara od mene samog. Draža mi je argumentirano loša kritika nego neargumentirano dobra kritika. Često kritike znaju biti neargumentirane. “To je dobro jer se meni sviđa, a ono je loše jer se meni ne sviđa“. Rijetko kad vidiš “Ovo se meni ne sviđa, ali, zapravo je jako dobro“. I kazališna i glazbena kritika često ne uspijeva pobjeći od svog subjektivnog diskursa. Trenutno se indie ističe, a često sve što je tzv. alternativno ima a priori plus kod recenzenata. Čak su i Silente dobili dobre kritike. Što je to? Pa to su tekstovi… (smijeh)! “U tvojim ruskim piscima tražiš meni dostojna, sve ti čitam u pjegama, pjegama kao zvijezdama” (smijeh). Tekstovi Silentea su mi nešto nevjerojatno! Definitivno previše glazbe kruži oko ljudskih ušiju.

Daljnji planovi Rokambola?
Namjeravam ići korak dalje, u smislu istraživanja prvenstveno, namjeravm raditi dosta klasičan aranžman. Da se aranžman raspiše pa dođe gudački kvartet pa da svira i tako… da u studiju otvore note i odsviraju po notama. To me trenutno fura, taj klasičarski pristup na drugom albumu. I na novom albumu bi htio raditi fuziju između akustičnog i klasičnog izričaja i te prastare elektronike koja bi se uklopila u sve to. Prije ljeta ćemo krenuti raditi u studiju, sad smišljam s Nikšićem to. Očekujem da to bude novi iskorak u stvaralaštvu. Baš sam jako zakačen za novi materijal.