Rokambol: Soundtrack za ljubavni spoj uz pucketanje vatre iz kamina

Poznati glumac Nikša Marinović još je davno glazbeno skrenuo pažnju na sebe sa svojim projektima Batida i Rokambol. Na temeljima bossa nove Batide nastao je Rokambol koji je bio širokog spektra utjecaja, od tog nekog laganog akustičnog ugođaja do čistih post punk hitova poput najavnog singla “Za nas” od kojeg je prošlo čak osam godina. Tri godine nakon singla “Za nas” je došao i taj odličan album “Zajedno” (objavljen za Croatia Records) koji mi je bio jedan od najboljih albuma te godine.

Danas, pet godina kasnije, dobili smo nastavak te priče s albumom “Sam”. Kao što se jasno može iščitati iz naslova albuma, novo izdanje je neka čista suprotnost prvijencu, a i takvu priču je imao tijekom izdavanja. Prvo je na ljeto objavljena digitalna verzija albuma, a s fizičkim dijelom se čekalo do samog kraja godine. Šteta što je tako sve ispalo jer vjerujem da bi ponovno imali jak album koji bi se mogao pronaći na visokim mjestima godišnjih ljestvica. Ovako, zbog manjka promocije samog digitalnog izdanja, ostao je gotovo neprimijećen. Šteta, jer se radi još jednom o vrlo zanimljivom albumu koji pokazuje da se Nikša i dalje razvija.

“Zajedno” je bio prpošan album koji je bliještao svakim svojim tonom, bilo je tu eksplozija i melodija, ponegdje i nešto akustičnih stvari, pa je zaključak da s novim albumom “Sam” je htio pokazati da se maksimalno ogolio i pokazao onu svoju emocionalnu stranu kroz niz vrlo melankoličnih pjesama koje su ponegdje čak bliže i Batidi, nego prvom albumu Rokambola. Naravno, “Sam” ne znači da je napravio album ‘sam’, već je i ovom prilikom imao cijeli niz gostiju koji su znali oplemeniti njegove ideje.

Tako smo dobili deset vrlo nježnih pjesama koje imaju neku folk tradiciju, pomiješanih s popom, bossa novom, a ponegdje čak i s jazz eksperimentalizmom (glazbena igra instrumenata u “Krug na ruci” je neodoljiva), pa zato smatram da je ovo mnogo zaokruženiji album od prvijenca, a možda mu nedostaje samo još poneki jači singl koji bi ga ponovno odveo na top ljestvice. Naravno, to nimalo ne znači da ovdje nema pjesama u kojima se može uživati, već dapače, ovo je soundtrack za ljubavni spoj uz pucketanje vatre iz kamina.

Već s uvodnom “Ovog jutra” dobivamo jednu od najljepših pjesama albuma, skroz laganu, uz tek par akorda na gitari te gudačima (kontrabas + perfektna violina) daju nam moment emocija u kojem su spojili Batidu (razigrani instrumentalni kraj pjesme) i Willard Grant Conspiracyja (akustični dio + gudači). Jednostavno, jedno od najljepših otvaranja albuma u 2018.

Do nje stoji vesela i vrlo zaigrana “Podmornicom do Japana” u kojem je glazbeni dio jednostavno neodoljiv, daje jednu toliko pozitivnu vibru zbog koje ćete se sigurno ponovno vraćati tom singlu, a nadam se samim time i cijelom albumu. Upravo su te dvije pjesme najveći mamac albuma i ono nešto posebno čime možemo zaključiti da je Nikša barem podjednako dobar glazbenik kao i glumac, ako ne možda i bolji.

Ipak, ostatak albuma je nijansu slabiji od uvoda što i ne treba previše čuditi, budući da su te pjesme čisti perfekcionizam. Tako “Zima” najviše zvuči kao ostavština Batide, “Tamara” kao neki moderni šlager, bolna “Nijeme riječi” govori o ljubavi na daljinu, “Pomrčina” je pomalo kabaretska, već spomenuta “Krug na ruci” je skriveni hit (objavljena kao singl još 2016.), vokal Maje Rivić ukrašava još jednu predivnu skladbu “Vrtimo pedale”, a “Prijatelju” i naslovna “Sam” zaključuju album.

Iako je godina prošla, dragulji iz 2018. i dalje iskaču. I to je odlično. Rokambolov “Sam” je u neku ruku korak unatrag, a u neku dodatni iskorak. U svakom slučaju, ove pjesme će Nikša moći lakše svirati sam na koncertima, iako same pjesme se nešto teže ističu nego na prvijencu. Ipak, to je vrlo dojmljiva i zaokružena cjelina u kojoj se može beskrajno uživati…