Renesansa napokon doživjela pravu revoluciju

Prije nego je ovaj album izašao, Timo Tolkki je obznanio da će to biti posljednje izdanje Revolution Renaissancea, no čudljiv i genijalan kakav on već je ponudio je novo rješenje u promjeni imena benda.

Pa tako svi koji imaju neku ideju mogu se javiti na službenu stranicu i ostaviti svoj prijedlog.

A sudeći po ovom albumu doista ne bi bilo loše da Revolution Renaissance, bez obzira pod kojim imenom, nastavi svoj put. Naime, za razliku od dva prošla, dosta čudno sklepana i neodređena album (hvala Bogu da “Revolution Renaissance”, kasnije preimenovan u “New Era”, nije završio na policama kao Stratovariusov album, što mu je bila prvotna namjena), ovo je pravi Timo Tolkki. Kreativan, nadahnut i sebi sličan, upravo onakav na kakvog smo naučili.

Činjenica je da je teško oteti se dojmu kako se radi o pravom, ‘tolkkijevskom’, galantnom power metalu, nalik Stratovariusovim izdanjima iz pre-Inifinite faze, pa je tako, sudeći po ovom albumu, njegov odlazak iz gornjeg benda svima dobro došao.

Prvo što je primjetno je izuzetno snažan, nadahnut i izrazito nabrijan gitaristički rad bez puno ponavljajućih dijelova, sa riffičnim i solo raznolikostima, pun primamljujućih, ali i žestokih žičanih melodija protkanih povećom dozom epičnosti, što opetovano dokazuje da je Tolkki jedan od najkompaktnijih gitarista današnjice.

Izuzetna snaga izlazi i iz bubnjeva, a naročito su dobri u laganijim dijelovima (nema previše duplih ubrzavanja), sound im je kompaktan, zbijen i slušljiv, velik je utjecaj vrlo dubokih, pulsirajućih baseva, kojima je Magnus Rosen (ex-HammerFall) očito ubacio novu snagu, a zamjetno simfonijski utjecaj klavijatura (Bob Katsionis, Firewind) djeluje vrlo suptilno.

Generalno, vokalna izražavanja su dobra, no u visokim intonacijama čuje se da im nedostaje ‘još malo’, odnos evidentna je prenapregnutost, pa su tako izražajno najutjecajniji u pjesmama sa srednjim i sporim ritmovima, gdje su, barem u ovom slučaju, vokalne izvedbe nešto manje zahtjevne.

Jaka melodičnost i ‘hitohimničnost’ odlika je svih pjesama, njihova je kvalitativna razina vrlo ujednačena, a možda ne bi bilo loše izdvojiti brže “Falling To Rise” i “The World Doesn’t Get To Me“, koje svojom koncepcijom povlače paralele s “I Walk My Own Song” sa Stratovariusovih “Elements Pt. 2” i “We Are Magic” s nastupnog izdanja Revolution Renaissancea “New Era”, a samim tim sadrže i najveći hitoidni potencijal.

Puno powerske snage, brzine, melodije i žustrine krije se u “Crossing The Rubicon“, s posebno dobrim ‘sveinstrumentalnim’ miksom kojeg predvodi dupli bubanj i glasan solo, “Trinity” je najduža pjesma, nekih desetak minuta, s puno epskog ugođaja, uglavnom baladnih i srednjebrzih ritmova, nešto kao “Infinty”, a finale albuma pripalo je emocijama i strašno dobroj solažama ispunjenoj baladi “Frozen Winter Heart“.

Ne znam što se sada dogodilo Tolkkiju, što mu se prelomilo, odlomilo ili već nešto drugo ili treće, no znam da se njemu ovako dobar album nije mogao ‘zalomiti’. On je jednostavno vrhunski metal glazbenik, kompozitor, producent, koji više od svega treba ‘posložiti’ sve u svojoj glavi i onda će albumi poput ovoga biti stalna pojava, baš kao što je to bio slučaj do pred deset godina.

Poput mnogih, i ja izražavam zadovoljstvo njegovim povratkom i nadu kako ‘sveto trojstvo’ neće biti ‘labuđi’ pijev’, i kako će se u budućnosti više posvetiti ovakvoj vrsti muzike, a zaboraviti na solo katastrofe tipa “Saana – Warrior Of Light Part 1: Journey To Crystal Island”.

Ovaj je album dokazao da još uvijek zna, može i hoće i da se konačno uspio ‘skockati’. Nadamo se, na duže vrijeme.