Ne nose svi heroji plašteve

Eto ga – prestigli su i nadmašili svoj križ prošlosti.

Creed je izbacio 4 albuma, a Alter Bridge je svojim petim zacementirao mjesto među modernim rock prvacima. Bez nepotrebnog uvodnog nabrajanja članova benda, Tremonti i Kennedy ostavili su vremena pored svojih projekata i složili nasljednika “Fortress“.Alter Bridge od samog početka predstavljali su nekakvu pozitivnu priču i apsolutnu suprotnost lagano prolupalom Scottu Stappu. Njihove albume uvijek sam čekao s nestrpljenjem, jer ta kombinacija Tremontijeve ljubavi prema thrash metalu i Dimebagu Darrellu s jedne strane i pop rock slušljivosti, melodija i aranžaman s druge uvijek je davala pokoji riff, strofu i refren koji bi obilježio rock-metal godinu.Niti “The Last Hero” (svaki puta mi skoro pobjegne i riječ Action) ne zaostaje po tome i definitivno se radi o kvalitetnom članu njihove diskografije, ali je i činjenica da 66 minuta očekivanog proizvoda zna djelovati puno previše, naporno, dosadno i zamorno. Ali, hajde nemojmo tako grubo.

Alter Bridge su kvalitetna skupina četiri jednostavna lika koji znaju što trebaju, ali i što moraju. Koliko god mi singl “Show Me A Leader” djeluje moćno, ta novopečena tematika kraha političkog sustava mi jako izravno i proračunato djeluje kao još jedan proizvod koji je iskoristio ultra-napornu i mega-iritantnu američku fascinaciju predizbornom kampanjom i pretvaranjem kandidata u čiste redundantne celebritye.

Svaka sekunda ovog album je namjerno bombastična i masna i stane na pozornicu bilo koje veličine. Nije tajna da obožavam Tremontija, njegovu energiju, osmjeh, riff, stil i uzore, pa ovdje ne možeš ne svršiti na riffove u “The Other Side” (Alice In Chains, anyone?) ili na “Island of Fools“. No, dosta često taj super metal riff ostane samo njegov mokri san jer Alter Bridge često od voli pjesmu pretvoriti u Parni valjak (bend, a ne stroj!).

Da se razumijemo, ni na njegovim solo albumima često ne uspijeva zadržati tu metaliziranost, pa povremeno meketavi glas Mylesa ovdje dobro dođe, ali i ugnjavi pop predvidljivošću (“You Will Be Remembered” ili “Twilight”).

Ako je već jasno će prošli album u mojoj duši teško (ili nikako) nadmašiti, onda treba i reći da je naslovna epska stvar prebrutalnim gitarama definitivno prišla jako blizu vječnim neprežaljenim favoritima, također epskima “Fortress” ili “Cry of Achilles”.

E sad dolazimo do te nespretne činjenice i bodovanja albuma. Svaka stvar za sebe stisnut će sretnu šaku fanova Alter Bridgea i potvrditi da su gazde zanata i da je taj čvrsti temelj kvalitete nemoguće uzdrmati. No, slušati cijeli “The Last Hero” jednostavno vam ne daje izbora nego da među probranim društvom ipak ne iščupate pokoji filler. Ali zato i dalje sretno mogu klicati “Opleti, Tremonti, opleti zauvijek!”