Regresivan spektar zvukova

    895

    TransAtlantic

    Kaleidoscope

    Datum izdanja: 27.01.2014.

    Izdavač: InsideOut Music

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Into the Blue (I. Overture; II. The Dreamer and the Healer; III. A New Beginning, IV. Written in Your Heart; V. The Dreamer and the Healer (Reprise))
    2. Shine
    3. Black As The Sky
    4. Beyond The Sun
    5. Kaleidoscope (I. Overture; II. Feel the Lightning
    6. III. Black Gold; IV. Walking the Road; V. Desolation Days; VI. Lemon Looking Glass; VII. Feel the Lightning (Reprise))

    Desetljeće i pol prošlo je otkako je ovo prekooceansko društvance, redom virtuozi i umjetnici progresivne glazbe, udružilo svoje snage u projekt Transatlantic, koji je u početku trebao biti baš to – projekt. No ispalo je malo drukčije, pa su Neal Morse, Roine Stolt, Mike Portnoy i Pete Trewavas još i dan-danas na okupu.

    Doduše, od 2003., pa do 2009., to nije bilo tako, bendov je status bio ‘nepoznat’, ali su zato zadnjih pet godina turbo-aktivni. Kao da žele nadoknaditi one u kojima su bili neodlučni glede statusa Transatlantica. Osim albuma “Whirldwind” (2009.) i ovog ovdje, najviše vremena u tom su periodu potrošili na turneje, koje su ‘oplođene’ s opsežnim koncertnim albumima “Whirld Tour 2010: Live From Shepherd’s Bush Empire, London” (2010.) i “More Never Is Enough: Live In Manchester & Tilburg” (2011.). Naravno, uključujući i rad s matičnim bendovima i brojnim projektima.

    Nakon svega toga, “Kaleidoscope” je ispao kao logičan korak u njihovoj karijeri. Na svom četvrtom studijskom albumu, Transatlantic je rabio formulu vrlo sličnu onoj s prošlih albuma, pa zapravo i ne nudi nekakva iznenađenja. Svirački je izuzetno zreo, baziran na visokim individualnim vrijednostima, u najvećem dijelu, ne i u pravilu, podređenih cjelini, s bogatim aranžmanima, domišljatim tonovima i izražajnim melodijama, a stilski nudi ono što se očekuje, kombinaciju progresivnog rocka i metala sa psihodelijom i povremenim uplitanjima jazza. Preciznije, konceptu koji nikada do sada u slučaju Transatlantica nije bio bliži prog-rocku ’70-ih. Pjesme su prepune virtuoznosti, ekscentričnosti, uzbuđenja, sjete i radosti, sukoba svjetlijih tonova s težim sekcijama, no čini se da je ovoga puta izostala jača identifikacija, jer se u nekima stječe dojam da ih je mogao napisati bilo tko. K tome, strukture djeluju nedorađene, nešto kao poluprogresivne, čak ponegdje i standardne naravi, više regresivne no progresivne, pa, recimo, dugi naslovi čak nemaju niti uobičajenu, ili očekivanu dozu epskog naboja ili dramaturške atmosferičnosti. U biti, djeluju nekako prerezervirano i preuobičajeno.

    U najvećem su dijelu pjesme posložene na način da do izražaja dolazi bogatstvo instrumentalnih zvukova, s podređenim vokalnim izvedbama, gdje snažniju ulogu imaju kombinirana Morseova, svečarska, osnažena pjevanja. Njihova kolaboracija sa Stolteovim pjevanjima, također sklonim modulacijama, možda je i najbolji dio cijele storije.

    Muziku podržava

    Gledajući ga s lirske strane, ovaj je album religiozniji od svojih prethodnika, pa bi to mogao biti dobar dio razloga što je u većem dijelu mirnije koncepcije i puno više naklonjen rocku, no metalu. Što je, uostalom, i tendencija benda od samih početaka. Puno tu ima emotivnih dijelova s pianom, akustikama, plutajućim klavijaturama, tužnjikavim čelom (Chris Carmichael), umirujućim interludijima ili naglašeno sjetnim pjevanjima. Zato su ritam sekcije, bubanj i bas (Trewavas/Portnoy), u globalu dosta sirovijeg zvuka, pa one, kao i neki oštriji i grublji gitarski riffovi, s vremena na vrijeme, pokazuju da album ima i agresivniju stranu.

    Pet pjesama razvučeno je na skoro 76 minuta trajanja, među kojima na dvije otpada 57 minuta. Prva od njih je “Into The Blue“, stvar sastavljena od pet dijelova, čija se duljina trajanja mjeri u 25 minuta i puno je zanimljivija, progresivnog obrasca, s brojnim instrumentalnim p(r)oigravanjima. U čemu se posebno ističu jazzy obrasci, dosta je promjena ritmova i vokalnih razigravanja, gdje je nekako najbolje ‘leglo’ žestoko i grubo, ali istovremeno i eterično izražavanje gosta Daniela Gildenlöwa (“Written in Your Heart”). Da je preraznovrsna, ne bi se baš moglo reći za zadnju stvar “Kaleidoscope“, podijeljenu na sedam fragmenata, kojoj kao da je jedina zadaća da spokoju pretpostavlja anksioznost, i obratno. Ona u čak 35 minuta uglavnom miksa sporije i srednje brzine s puno pojednostavljenih melodija, koje razdvajaju atmosferični interludiji, većim dijelom satkani od klavijatura i baseva, i s vremenom postane dosadna, te na kraju dojma da je (bar) 20 minuta preduga.

    Shine” je emocionalna, čak nježna, mekana balada s puno akustika, nešto bliža Morseovom, no Transatlanticovom opusu, a “Black As The Sky” brza i energična, potamnjena stvar s puno melodija i naglašenom neoprogresivnom orijentacijom klavijatura. “Beyond The Sun” pak je suprotnog stajališta, spora i mračna psihodelija s osjetno težim tonovima, jačim obimom simfonijskih elemenata, bujnih klavijatura, piana, akustika, šarmantnosti pedal steel gitare (Rich Mouser) i kontinuiteta emotivnog pjevanja. Iako sve te pjesme na prvi pogled (i slušanje) djeluju raznovrsno, šaroliko, katkad čak i avanturistički, Transatlanticu s njima nije uspjelo da budu atraktivne, privlačne i zamamne, kao što je to bio slučaj na onima s ranijih izdanja.

    Sam naziv albuma u prenesenom značenju možda i najbolje opisuje glazbu Transatlantica, no dojam je da je kao takav došao malo prekasno. Bar jedno studijsko izdanje. Glazbenici takvog formata, album kakav je ovo, ne bi si trebali dozvoliti. Koliko god da je to teško reći, a kamoli prihvatiti, “Kaleidoscope” jeste ispao najslabiji album ovog super-benda, rijetkog na današnjoj glazbenoj sceni koji se takvim doista može doživljavati. Što drugo reći, već da se nadamo kako će slijedeći, peti po redu, biti bolji. To mu nalaže i ovaj, a još više, ona tri prije.

    Muziku podržava