Težak teret tatinog prezimena

Mike Portnoy ti je tata, Mike Portnoy svira bubnjeve, Mike Portnoy je producent.

Što radiš ti, Max? Ja sviram bubnjeve u bendu koji producira moj tata. Eto, Next To None je najbolje i najbrže opisati na taj način. E da, još nešto! Next To None je četvero 16-godišnjaka!Svjedoci smo svakojakih reality emisija gdje se bira klinčadija za bendove, svakojakih “Zvjezdica”, pa čak i ultra-premladih klinkica čiji gramzivi menadžeri odluče da su s 15 godina dovoljno stare da se razgolite na videospotu i tako predstave svoj najnoviji hit (koji je vjerojatno nastao suradnjom sedam različitih producenata i hit-makera). Vidjeli smo klinaca u rocku, punku, ali u prog metalu – zbilja slabo! S te strane, Next To None zbilja su nesvakidašnja priča. Ali sa strane muzike, ipak malo teže.

Očekivani rasplet iz prvog pasosa u obitelji protjeranog bubnjara Dream Theatera, očekivano je doveo i do spominjanja istog benda u opisu muzike svojeg nasljednika. 9-minutna prog metal pjesma “The Edge of Sanity” nosi sa sobom Portnoy bubnjeve, dječački vokalić nježan kao LaBrie, zaigrane cirkuske klavijature kao Jordan Rudess, kompliciranost dionica i progresivnost. Pored toga svega, samo povremeni growl je nešto što se udaljava od neprežaljene Portnoyeve ljubavi.

Ne bih se čudio da je i pokoji riff mogao završiti na nekom novijem albumu DT albumu koji se ipak nije dogodio. Ipak odgovorni tata tvrdi da, iako je producent, ovo je zbilja rad ovih klinaca. “You Are Not Me” je manje prog, a više metalna i najviše od svih me podsjeća na one muzičke škole koje odgajaju buduće virtuoze gdje Aaron O’Keefe (i slični) uspije iz klinaca izvući dionicu, ali ne i dušu.

“Runaway” već koketira i izlizanim metalcore strofama, a “Lonely Walk” se vraća na “Space-Dye Vest” klavijaturice. Centralna stvar albuma sigurno je i “Control” i uz prvu najbolji način kako odraditi brzinski tečaj upoznavanja jednog nesvakidašnjeg, ali mrvicu i suhoparnog benda.

James Hetfield u startu nije htio biti pjevač, zvučao je tanko i adolescentski, pa je ipak postao jedan od najkarizmatičnijih frontmana. Phil Anselmo mrvicu se srami prvog albuma s Panterom (ne, to nije “Cowboys From Hell”). I zato mi nije točno jasno koliko jedan prog metal bend može dugoročno gledati ako mu kasnije glas, a bome i riječi i pogled na svijet neće imati nikakve veze s onime što su radili u počecima (posebno se to odnosi na pjesmu prije ovog albuma čije ime “Fortune Cookie” već govori samo za sebe).

Tata je povukao još pokoju vezu, pa su se na albumu kratko pojavili i Bumblefoot i legendarni Neal Morse, pa se sve skupa čini kao da će jako teško ikada izaći iz te sjene – ne samo producenta, već i famoznog prezimena. Ako nekoga fascinira priča iza svega i mlađahni izvođači, onda je ovo jedan simpatični prog album, ali ako ne – samo po sebi ovo je samo prolazni povjetarac.