Razuzdana lucidna heterogenost dovedena do vrhunca

Pritajeni kalifornijski veterani okupljeni pod imenom Bigelf djeluju od početka ’90-ih, a za objavljivanje prvog albuma bilo je potrebno pričekati čitavo desetljeće.

Izvorni hard/glam rock bend kroz devedesete je dobio granu psihodeličnog
dooma, čime je postao predvodnik takve scene u Los Angelesu. Navedenim
žanrovima s vremenom je pridružena i velika mjera progresivnog rocka, te
je bend 2000. godine konačno objavio prvi album, “Money Machine”.

Nakon odrađivanja turneja kao predgrupa za Dream Theater, Scale the Summit i Porcupine Tree, Bigelf je suočen s novim napuštanjima članova benda, te je tako ekscentrični frontmen Damon Fox s vremenom postao jedini član originalne postave, što je dovelo do svojevrsne krize u njegovom djelovanju.Nakon višegodišnje stanke, na nagovor Mikea Portnoya, Fox je krenuo s radom na četvrtom studijskom uratku, imenovanim “Into the Maelstrom”. Osim što je prvi album na kojemu je Fox jedini autor pjesama, aktualni album je i prvi pod izdavačem InsideOut Music, a na praznu bubnjarsku stolicu sjeo je Portnoy.

Kroz nekoliko promjena članova benda, te brojna stilska i žanrovska napredovanja, Bigelf je zadržavao spoj vodećih utjecaja iz ’70-ih s odgovarajućim aktualnim trendovima, što bi uvijek rezultiralo jedinstvenim, ali prepoznatljivim albumima. Krenuvši od Black Sabbatha, čiji je mračni utjecaj u opusu benda najizraženiji, preko King Crimsona i brojnih drugih velikana progresive, sve do vokalno-tematskih utjecaja Bowiea i The Beatlesa, Bigelf je s vremenom formirao vlastiti zvuk, prisutan i na ovome albumu, te bi bilo netočno i nepravedno proglasiti bend bilo čijim nasljednikom ili kopijom.

“Into the Maelstrom” donosi nepredvidljive izmjene i isprepletenosti stabilnih progresivnih ideja s žestokim lucidnim egzibicijama, što rezultira nekolicinom potencijalnih singlova s jedne, te karakterističnim bigelfovskim strujama s druge strane, sve skupa primarno nošenim dominantnim klavijaturističkim bravurama. Naslovi i stihovi pjesama, te naglašane klavijature guraju tematiku i atmosferu gotovo potpuno unutar space rocka, ostavljajući prostora gitarama i ritam sekciji da mu daju neoubičajenu silinu.

Veliku negativnu stranu albuma čini glasna, zagušujuća produkcija (ogledni primjer za tzv. ‘loudness war’) čije su najveće žrtve česte visokofrekventne dionice, poput one na samome početku albuma, kao i dionice u kojima su svi instrumenti u punim rasponima svojih snaga i intenziteta.

Foxova vodeća uloga podijeljena između klavijatura, protegnutih na preuzimanja vodeće riječi u progresivnijim dijelovima, slasne space-rock izlete, pozadinske karnevalske ornamenate ili povremene neoprogresivne minijature, te netipičnog vokala, najbolje opisanog kao kombinacija Ozzya i Bowieja u nižim, te Lennona ili ranog Bona Scotta u višim vokalnim dionicama. Gostujući na ovome albumu, Portnoy je svoje bubnjanje držao pod kontrolom, time se uklapajući u sliku benda s nedominantnom ritam sekcijom, ali se nije ustručavao ostaviti i pokoji prijelaz u prikladnim dionicama, osobito u melankoličnoj “Mr. Harry McQuahe“.

Svemirsko-karnevalska atmosfera otvorena je kaotičnim space efektima u “Incredible Time Machine“, te jednako tako nastavljena u “Hypersleep“, metaliziranim SF pričama o putovanju kroz vrijeme, ispričanim kontrastnim vokalnim harmonijama, uz veliku pomoć ekstravagantnih klavijatura. Spomenute vokalne harmonije do punog izražaja dolaze na psihodeličnoj “High” čiji su floydovski, s Animalsa preuzeti motivi klavijatura još jedan od Foxovih pogodaka na ovome albumu.

Očite aluzije iza naslova i stihova pjesme “Theater of Dreams” s glazbene su strane potkovane nijansama The Beatlesa, kombinirajući sanjivost “Lucy in the Sky with Diamonds”, pijanističko-gitarističkih motiva s “Let It Be” i psihodeličnih inovacija iz “I Am the Walrus” u jednu novu jedinstvenu i dojmljivu cjelinu. Uz nju, još jedan sličan dokaz atmosferično-stihovnog utjecaja The Beatlesa predstavlja “Already Gone“, ugodno tempirana moderna reinkarnacija neke od pjesama koja bi svoje mjesto našla na “Revolveru”, čiju drugu polovicu preuzima suradnja sabbathovskog ritma i atmosfere s odmjerenom gitarističkom solo dionicom.

Vrhunac kreativnosti, lucidnosti i progresivnosti donosi “The Professor & The Madman“, čiji sanjivi, poletni uvod sitara i vokala ubrzo preuzima mračna atmosfera vrištećeg vokala, mahniti riff wah gitare, skupa mjestimično obogaćeni prodornim, orijentalnim klavijaturama. Brojni prijelomi i prijelazi, obojeni psihodeličnim doomom miču ovu pjesmu van granica normalnoga, vodeću ju ka zastrašujućoj atmosferi i nepredvidljivim promjenama.

Iako nije među boljim pjesmama na albumu, energična, bučna “Control Freak” poslužila je svrsi singla kojim je album predstavljen, najavljujući samo dio bezumnosti koju ovaj album donosi. Zatvaranje začarane ludnice prepušteno je grotesknoj “ITM“, još jednoj progresivnoj vožnji ispunjenoj cirkuskim motivima klavijatura, vođenoj prema neočekivanom, ali osvježavajućem queenovskom finalu.

Preglasna produkcija, netipični vokal i neobičajeni stil benda album stavljaju u kutiju s onima koje ili volite ili ne podnosite. Sve sretnike koji album budu prihvatili čeka vrhunska sumanuta predstava, nošena neumjerenom količinom zvukova, koje brojna preslušavanja ne mogu istrošiti. Naprotiv, otkrivanje tonova što ih “Into the Maelstrom” pruža iz slušanja u slušanje može samo rasti.