Prva hrvatska rock frajerčina

Jedan simpatični šarmantni gospodin starije dobi prije nekog je vremena izjavio: “Najbolji koncert na kojem sam bio u Hrvatskoj bio je onaj na kojem sam gledao Matta Collinsa“, i to ne bi bilo ništa neobično jer je taj dragi čovo poznat po svakojakim provalama u medijskom prostoru i neobičnom veličanju vlastitih sposobnosti, postignuća i taštine.

Pogađate, autor gore navedene izjave je Mišo Kovač, i – što se tiče Matta Collinsa (dotično ime je scenski alter ego zagrebačkog dečeca Karla Metikoša) vjerojatno je u pravu.

“The Ultimate Collection” Matta Collinsa nudi 40 argumenata u prilog Kovačevoj tvrdnji. Bilo da pjeva na francuskom, engleskom ili hrvatskom jeziku, Collinsov muževni vokal je jasan, prodoran, komunikativan, samosvjestan i iznenađujuće seksi. Aranžmani pjesama izazivaju uzbuđenje slično onom uzbuđenju kakvo krasi snimke Collinsovih suvremenika iz prve polovice šezdesetih, kada su i Mattove snimke nastajale.

Muzička odiseja Karla Metikoša počela je u drugoj polovici pedesetih godina dvadesetog stoljeća kada se, kao i mnogi klinci njegove dobi u svijetu, zakačio na Elvisa Presleya, Little Richarda, Fats Domina, Chucka Berrya i druge rock’n’roll začinjavce. Dotad pristojan mladić u najboljim godinama koji je išao u finu školu, te pohađao muzičku, naglo mijenja svoj muzički ukus i na užas okoline, počinje na plesnjacima ‘izvoditi neke amerikanske pjesme’ koje tada, oko 1957., u SFR Jugoslaviji, i nisu bile najomiljeniji žanr.

Početkom šezdesetih Metikoš se obreo u Parizu, snimio dvije EP-ploče (imao manji hit s francuskim prepjevom “En ecoutant la pluie”), a zatim išao na turneju po Jugoslaviji, Africi i Americi izvodeći rock’n’roll standarde i naramak vlastitih autorskih stvari. Daljnji tijek života i karijere obilježila su dva susreta, jedan s budućim vjernim suradnikom tekstopiscem Ivicom Krajačem iz kvarteta 4M, a drugi početkom sedamdesetih, kada upoznaje mladu pjevačicu Josipu Lisac i u potpunosti se posvećuje skladanju muzike za nju.

“The Ultimate Collection” zbirka je pjesama koja objašnjava da se “Dnevnik jedne ljubavi” nije dogodio slučajno: osim zanimljivih autorskih dosega, najjači adut kompilacije je Karlov glas i prava je šteta što je od svoje pjevačke karijere digao ruke u ranim tridesetima.

Koncertne snimke pokazuju fantastičnu sposobnost da prenese emociju koju je autor određene pjesme imao u vidu. Njegovo muzičko razmišljanje početkom šezdesetih bilo je na istom nivou kao i kod poznatijih angloameričkih suvremenika. Zanimljivo je kako je Karla, bar kako ove snimke svjedoče, u potpunosti mimoišla psihodelična sezona 1966./67., progresivna sezona 1967./68., kao i hipijevština 1968./69. Možda je već u to doba pomalo dizao ruke od pjevanja, iako će se većine smjerova na ovaj ili onaj način dotaknuti kao autor na kasnijim izdanjima Josipe Lisac.

Zanemarimo li nekoliko nespretnih pjesmuljaka ili prepjeva (recimo, obradu Boba Dylana “Blowing In The Wind”) ili pak kroničnih pučkoškolskih tiskarskih pogrešaka (krivi popis pjesama na omotu, što se uredništvu edicije The Ultimate Collection već dogodilo s popisom Zorana Predina), “The Ultimate Collection” upravo je to za sve rock arheologe i muzičare retro smjera prije pojave psihodelije. Na prostorima bivše Jugoslavije, teško da bi se rock’n’roll tako dobro primio da nije bilo Metikoša.