Prokletstvo melankolije

U vrijeme kada nas antidepresivi održavaju na životu, a psihijatra smatramo najboljim prijateljem, kada vaša baka nedjeljom ručak traži u kontejneru, a vaš tata svaku večer ‘peca’ u lokalnoj birtiji, kada vas obuva maloljetni rob multinacionalne kompanije čija vam se plastična, dobro ugojena obitelj ceri s plakata, kada vas ne bedira šprica pod veš-mašinom.

U vremenu u kojem prijezirno gledaju ako Romkinji s djetetom ustupite mjesto u busu ili vam se rugaju ako iskreno upitate ‘Kako si?’, kako u tom vremenu zadržati ljudskost, suspregnuti zbunjenost, gađenje, kako razumjeti što se to, dovraga, događa s vama i svijetom oko vas? Bjesni ste? Frustrirani? Tužni?

Iako ova pitanja zvuče kao uvod u reklamu neke farmaceutske tvrtke, ipak to nisu. Ona su samo amaterski uvod jednog srednjoškolskog talenta u mračnu stranu ispolirane svakodnevnice. Zapravo, bit će to neka vrst posvete ljudima koji su, progovorivši o sebi, o svojim najintimnijim emocijama, najgorim strahovima i najdubljoj boli, o razarajućoj mržnji i najsvetijoj ljubavi, stvorili svijet toliko stvaran i istovremeno toliko arkadijski, svijet koji istovremeno pružautjehu i upozorava na propuste duha.

Moram priznati, uz svo dužno poštovanje iznimkama i čitateljima koji ne dijele moje mišljenje, da postoji malo ‘inteligentnih’ metal bendova, onih koji ne govore, bolje rečeno, čija se poruka ne može shvatiti kao poziv na žrtvovanje djevica, demoliranje groblja ili premlaćivanje roditelja ili bliže rodbine. Govorim o tome zato što je Anathema dugi niz godina nosila etiketu metal benda koju je uspjela skinuti albumom “Judgement”, izgubivši, u velikom dijelu, zvučnu žestinu kojom je do tada progovarala o svoj popratnoj artiljeriji dehumanizirane današnjice – otuđenosti, razočaranju, frustraciji, bijesu, samodestrukciji.

Ublaživši zvuk i okrenuvši se intimnijoj no, ne manje univerzalnoj, tematici, vjerojatno su izgubili velik broj fanova, i to najvjerojatnije onih, kojima je njihova umjetnost služila kao zvučna kulisa za centrifugiranje vratnih kralježaka ili solo alkoholiziranje.

Iako je melankolija osnovna nit koja se provlači kroz sve Anathemine albume, nit koja je istkala najfinija platna patničke poezije još od Byronova vremena, ne postoji razlog da Anathemu žigošemo niti kao ‘doom metal’. Zapravo, njihova se glazba ne može niti u jednu kategoriju, ona izbjegava svaku definiciju i etiketu, na taj način obrazlažući svoju posebnost i autentičnost.

Brojne reminiscencije, sadržane u zvuku dječjeg osmijeha (“Childhood Dream“), zimskom vjetru uglazbljenom kroz cijevi (“Alone“) stvaraju savršen ambijent kojeg će dovrhunca dovesti Vincentov vokal – medij koji Anatheminu glazbu transformira u duboko iskustvo – plačan i nervozan kada govori o gubitku sebe, bijesan kada govori o tješiteljskoj moći alkohola, sjetan kada progovara o smrti voljene osobe. Govorim o interpretativnoj snazi njegova glasa, o glasu – katalizatoru čija neprijeporna ljepota i izražajnost vode do najsnažnije vjere u bolje sutra.

Uvijek sam smatrala da ne postoje riječi kojima možemo opisati ljubav koja nas pokreće, toplinu koju osjećamo kada u rukama držimo dijete, mekoću poljupca voljene osobe. Ako bih vam rekla da je sve nabrojene stvari moguće osjetiti u samo jednoj Anatheminoj pjesmi, biste li mi vjerovali?

Recenzirala: Marija Leko