Prince nije s planeta Zemlje

Prince soula i popa svojim 21. studijskim albumom “Planet Earth” polako prilazi 30. ljetu u glazbenom svemiru već tradicionalno eksperimentirajući sa zvukom i tematikom, ovoga puta na krajnje zbunjujuć i neobičan način. Album ovakva naslova aludira na novu revolucionarnu, ali nipošto originalnu eru u kojoj Umjetnik na prvi pogled poziva na buđenje globalne svijesti.

No, na globalni poziv malo se publike odazvalo pa se, kao što je već poznato, autor odlučio na (skandalozno) dijeljenje albuma u Engleskoj, onako s tjednikom Mail On Sunday, očito predosjećajući fijasko.

Osim što u vokaciji umjetnika-reakcionara nije originalan, posebno ako se prisjetimo da je pjesma u posljednje vrijeme u SAD-u glavno oružje protiv pošasti koje se odande rapidno šire, Umjetnik znan kao Prince album simbolična i besmislena naslova tek otvara i zatvara kvazi-budnicama.

Uvodna istoimena “Planet Earth” osrednji je pjesmuljak u kojem Prince iskušava novi teren i čovjek bi pomislio da će cijeli album teći u smjeru ‘weltschmerza’ a la Michael Jacksonova “Earth Song” (tko vidi ironiju?), no pjesma odaje dojam uglazbljenog uratka očajnog tinejdžera koji želi promijeniti svijet. Banalni i dječji stihovi kose se s relativno dobrom kompozicijom.

Osim toga, nepotrebna solaža gitare, koja je definitivno trebala biti sačuvana za kasnije, poprilično je besmislen element ove patetične pjesme koja se s daljnjim preslušavanjem albuma zapravo čini kao jedan od aduta albuma.

“Guitar” je kao singlica definitivno as u rukavu prvenstveno zbog dominacije električne gitare u rukama samog Princea koji i više nego vješto upravlja svojim glavnim oružjem i oruđem – gitarom. I bilo bi sve doista bez prigovora ovoj energičnoj i zaraznoj pjesmi (savršene produkcije – od vokala do distribucije instrumenata) kad bih zanemario ono što me najviše bolo u oko, ili uho: iako sam pokušavao zanemariti asocijaciju, svakim daljnjim slušanjem sve više me kompletna podloga podsjeća na Placebov “Bionic”. Jezivo slično.

“Somewhere Here On Earth” pjesma je kojom Prince zapravo želi reći kako je svaka minuta, a bo’me i sekunda u životu dragocjena, pa je gubljenje vremena na ovu ljigavu i otrcanu baladu katastrofalno!

Toliko poznati uzorci ciljani na žensku publiku ove pjesme dobili su svoj nimalo originalan i poseban nastavak u nešto podnošljivijoj sladunjavoj laganici “Future Baby Mama“, koja je očiti presjek opusa s početka devedesetih, dok je još bio u New Power Generation, s preisfucanom i nekreativnom instrumentalnom podlogom u kojoj klavijature ne prestaju zavijati poput vuka na mjesec punih 4:47 min.

Tekst govori sam za sebe kako čovjek s godinama doista gubi inspiraciju i kreativnost: “I’m Gonna Make U Happy Baby. Happier Than Happy Itself/Call Me, I’ll Help, ‘Cuz I Got U, Wherever U Wanna Go/Paris, London, Africa, San Lucas, Mexico U C/I Know What U Want…“

“Mr. Goodnight” je prozor u devedesete u pratnji Marve King i Brie Valente s relativno podnošljivim rapom i očekivanim varijacijama na temu. Ipak, stvar je odlična za filmske zimske trenutke u planinskoj kućici s djevojkom u naručju i s kakaom u ruci.

Bez previše opaski, “Midnights In The World” već na prvo slušanje asocira na pjesmuljke u diznijevim crtićima. A i sam tekst još više intenzivira dojam pa je lako zamisliti dva medvjedića, jato lastavica i tri zeca kako na livadi pjevuše: “2gether with love 4 one another/We shall make them known/The number of r happy days/Outnumber the grains of sand/Amethyst and rubies, crystals and black pearls/I’d trade them all just 2 spend with u/All the midnights in the world“

“Chelsea Rodgers” je začuđujuće zarazna i krajnje plesna stvar u kojoj zbog savršene sinkronizacije bubnjeva, saksofona i trube refren prelako ulazi u uho, a glava i lijeva noga u ritmu tapkaju brz i energičan ritam. Prava klupska stvar s prizvukom neprežaljenih 70-ih: “Chelsea Rodgers was a model/But she really rocked the role/Kept her tears up in a bottle/Pour them out 2 save ur soul“

Naposljetku, ciklus inspiriran Zemljom Prince je ‘zaokružio’ sa solidnom “Resolution” u kojoj se prepoznaje direktan utjecaj The Beatlesa. Međutim, za pjesmu morbidne i depresivne tematike, poprilično je energična. Takvim činom samo naglašava nelogičnost i apsolutnu nepovezanost pjesama ove kompilacije.

Kao što je prethodno navedeno, revolucionarni karakter koji se pretpostavlja iz naslova očituje se samo kroz početnu i završnu pjesmu, dok srž albuma i ne postoji upravo iz nekoherentnosti tematski šarolikih tema, što nikako nije prednost.

Konačna ocjena jest da je ovo ispodprosječan i poprilično dosadnjikav uradak s nejasnom (ili pak jako dobro kriptiranom) porukom očito namijenjen samo najvećim obožavateljima, a nije mu pomogla ni kolaboracija sa starim kolegicama Wendy Melvoin i Lisom Coleman.

Međutim, najatraktivnija stvar cijelog uratka je svakako odličan 3D dizajn naslovnice (znate ono, pomicanje lijevo-desno pa se hologramska slika mijenja) i dizajn samog CD-a koji je poprilično jednostavan – fotografija Zemlje. Prikladno!

Kako je u današnje vrijeme varijacija i raznolikosti teško (po)ostati originalan, nažalost ni Umjetnik nije u tome uspio, no unatoč tome mora mu se priznati dosljednost svome starom pop zvuku najbolje poznatom s prekretnice osamdesetih u devedesete.