Pravo malo veselje

U hijatusu The Strokesa, članovi benda su iskoristili slobodno vrijeme za solo projekte, pa je tako gotovo svaki od njih uspio i složiti poneki album.

U tome prednjači Albert Hammond Jr s čak dva izdanja, “Yours To Keep” iz 2006. i “¿Cómo Te Llama?” iz 2008, basist Nikolai Fraiture će izdati s Nickel Eye početkom 2009., bubnjar Fabrizio Moretti s Little Joyem je svoj posao završio krajem 2008., dok su se vokalist Julian Casablancas (Queens Of The Stone Age, Santogold, Hammond Jr…) i gitarist Nick Valensi (Regina Spektor, Devendra Banhart, Little Joy…) zadovoljili gostujući na mnogim albumima njima dragih autora.

Little Joy je nastao sasvim slučajno, a krivicu za njega snosi jedan portugalski ljetni festival gdje su se upoznali Fabrizio Moretti i Rodrigo Amarante, gitarist i pjevač brazilskog sastava Los Hermanos.

Kako su obojici bendovi uzeli podužu pauzu, tako je prijateljstvo sve više raslo, uočile su se mnogo zajedničke ideje, pa su pokrenuli ovaj projekt, dodatno još priključivši multiinstrumentalisticu Binki Shapiro.

Fabrizijeva uloga u bendu nije se gotovo ništa promijenila u odnosu na The Strokese, što znači da na “Little Joyu” nije propjevao kao neki njegovi kolege. To je ipak prepustio ostatku benda koji to čini vrlo šarmatno i sigurno, makar povremeno glasovi Rodriga i Binki zvuče vrlo lijeno i uspavano, dok se on ‘zadovoljio’ autorskim potpisivanjem i supotpisivanjem na svim pjesmama albuma.

Okvirno gledajući, album Little Joya je potpuna suprotnost bilo čega što su do sada njegovi članovi radili. Najbliže bi ih se moglo usporediti s Devendra Banhartom po štihu pjesama koje su vrlo retro obojene s mnogim pratećim vokalima, većinom bazirane na gitari i bubnju s povremenim upotpunjavanjem dionica koje je izvela Binki.

Od početka do kraja, u svih tridesetak minuta albuma, osjeća se jedna opuštajuća atmosfera s nizom jednostavnih nota poklopljenih u zabavne pjesme koje graniče od dobrih do vrlo dobrih.

Nema tu sad nekih potencijalnih hitova ili pjesama koje ćete pjevušiti cijeli dan i noć, već su sve pjesme koncipirane tako da relaksiraju slušatelja što bi moglo biti vrlo važno u vrijeme ‘stezanja remena’.

Uvodna “The Next Time Around” je najveselija, prava prpošna ljubavna skladba koja navuče slušatelja na daljnje preslušavanje albuma, a posebno su zanimljive vokalne dionice u kojima se izmjenjuje engleski s povremenim portugalskim dionicama u izvedbi Rodriga i Binki, a nit vodilja je stih “I’ll belong to you, it’s how it’s meant to be/It’s how it’s always been“.

Nastavak slijedi s kulerskom “Brand New Start” koja zvuči kao neki stari šlager pronađen među nizom ploča koje baka i dalje sentimentalno čuva na tavanu, “Play The Part” je neo-folkična balada, “No One’s Better Sake” ima kombinaciju orijentalnih i karipskih ritmova, a da su kojim slučajem The Strokesi nastali u ’60-ima zasigurno bi svirali nešto poput “Keep Me In Mind“.

Šećući tragovima Devendre Banharta, Little Joy je uspio složiti vrlo dobar album sa zanimljivim pjesama koje su u rasponu od ranog folka i osunčanog popa s povremenim klizanjem prema rocku uz prelijepe ljubavne parole.

“Little Joy” bih svakako preporučio svim zaljubljenicima u takav zvuk jer s njim nemaju mogućnosti za promašaj, a vjerujem da bi se i drugi vrlo lagano mogli navući na njega.