Povratak Manicsa u mainstream

Manic Street Preachers su definitivno jedan od rock bendova koji su obilježili devedesete godine prošlog stoljeća, te iako nikad nisu zaista uspjeli s one strane bare, još uvijek su vrlo poštovani i cijenjeni na cijelom Otoku a naročito u rodnom Walesu.

Svakako je vrijedno spomena da iako su počeli kao punk bend, uspijevali su pomiriti vlasititu osobnu beskompromisnost i stavove s mainstream pop-rock scenom te svojevremeno biti uspješni na oba polja.

Šira diskografija Manicsa je vrlo polarizirana, te imamo jednu stranu predvođenu s “Holy Bible” i “Journal for Plague Lovers”, ispunjenu nihilističkim i autodestruktivnim tekstovima nikad prežaljenog Richeya Edwardsa koji je nestao još 1995. godine, a 2008. godine je i službeno proglašen mrtvim.

Druga strana je predvođena s “Everything Must Go”, a prošarana je puno nježnijim pop tonovima i apstraktnim tekstualnim temama tipičnima za taj žanr, no i u toj formi Manicsi su svejedno bili često bez dlake na jeziku te i u ovoj fazi ima mnoštvo značajnih društveno i politički angažiranih pjesama.

Kriza identiteta za Manic Street Preacherse je nastupila početkom ovog stoljeća, kada se nakon izdavanja u najbolju ruku prosječnih albuma “Know Your Enemy” i “Lifeblood” činilo da su roba kojoj je nepovratno prošao rok trajanja. No 2007. godine je došao vrlo dobar album “Send Away the Tigers“, a potpuni pozitivni šok za sve fanove i glazbenu kritiku uslijedio je prošle godine izdavanjem albuma “Journal for Plague Lovers“, nastalog prebiranjem po prašnjavim zametnutim materijalima Richeya Jamesa Edwardsa.

Sa “Journal for Plague Lovers” činilo se kako su se James, Nicky i Sean konačno vratili na pravi kolosijek gdje su oduvijek i pripadali, sve dok prilikom snimanja tada još bezimenog idućeg albuma James Dean Bradfield nije u jednom intervjuu za britanski glazbeni časopis NME izjavio kako rade na albumu koji neće ni po čemu biti sljedbenik “Journal for Plague Lovers“, već će s njime ovaj put ciljati više na radio hitove.

U najmanju ruku to mi se činilo kao paradoksalni potez, odnosno svjesno pravljenje koraka unazad. Znači nakon 15 godina konačno snimiš izvrstan album i onda zaključiš kako to ustvari nije pravi smjer? No svi znamo onu staru narodnu o knjigama, sudovima, koricama, konjima i zubima, tako da sam svejedno s nestrpljenjem očekivao da “Postcards From A Young Man” konačno zasvira s mojih zvučnika.

“(It’s Not War) Just the End of Love” je prva pjesma te ujedno prvi skinuti singl s albuma, i u najmanju ruku bombastično otvaranje. Raskošni, epski uvod s gudačima (čija je prisutnost jedan od zaštitnih znakova ovog albuma) te refren koji ulazi u uho na prvu loptu su već gotovo sigurno jamstvo Bradfieldu kako je veliki radio hit već u njegovim rukama. Unatoč poprilično banalnom klišeiziranom tekstu (“to feel forgiveness / you gotta forgive” i sl.) vrlo vjerojatno se radi o najhitoidnijoj pjesmi Manic Street Preachersa u posljednjih desetak godina.

Nažalost, već u drugoj pjesmi, istog imena kao i album “Postcards From A Young Man“, Manicsi padaju u zamku sa skladanjem pjesama potpuno generičkih i konvencionalnih konstrukcija. To bih možda i oprostio nekim drugim bendovima ili čak i Manicsima da je ovaj album izdan poslije “Send Away The Tigers”, no iako sam već vjerojatno naporan s njegovim spominjanjem, moram ponovno istaknuti “Journal For Plague Lovers” koji je izdan samo godinu dana prije a vrvio je potpuno originalnim i neočekivanim idejama u mnogim pjesmama.

Također, imao sam dojam kao da su mnoge pjesme u nekoj mjeri reciklirane, tako da “Postcards From A Young Man” i “The Descent” vuku na staru uspješnicu “A Design For Life”, dok “A Billion Balconies Facing The Sun” podsjeća na nešto noviju “Underdogs”. No s obzirom na predvidljive konstrukcije pjesama koje sam već spomenuo to zaista nije nikakvo čudo.

Možda i najpozitivnija stvar koja se dogodila Manicsima na ovom albumu je eksperimentiranje s raznim vrstama višeglasja, a jedan rezultat toga je “Some Kind Of Nothingness” (po meni, i najbolja pjesma na albumu), nastala suradnjom s frontmanom kultnih britanskih post-punkera “Echo & The Bunnymen”, Ianom McCullochom. “Golden Platitudes” je na sličnom tragu, te se radi o zaista izvrsnim pjesmama koje utjecaj vrlo očito crpe iz crnačke gospel glazbe.

Vrijedi još istaknuti i simpatičnu nostalgičnu stvar po imenu “Hazelton Avenue” te “All We Make Is Entarteiment” sa samoironičnim stihovima ”All we make is entarteinment / we’re all part of the grand delusion”. Basist i glavni tekstopisac benda Nicky Wire se nažalost uhvatio mikrofona na jednoj pjesmi kao i na prošlom albumu. Slučajno ili ne, “The Future Has Been Here 4 Ever” u njegovoj vokalnoj interpretaciji je ponovno najlošija pjesma kao što je bio slučaj i na prošlom albumu.

“Postcards from a Young Man” je pitak pop album vrlo ugodan za slušanje, s lako pamtljivim pjesmama i odličnom produkcijom, no kronično mu nedostaje strasti i originalnosti te su se ipak obistinila predviđanja o koraku unazad s ovim albumom. Nažalost, albumu nedostaje još jedan esencijalni sastojak, to jest nema niti jedne tekstualno karakteristične Manics pjesme na koje smo navikli, koja bi kroz nekoliko jednostavnih stihova bila u stanju iskritizirati razne društvene tumore bolje nego što su mnogi u stanju napraviti kroz cijelu knjigu.

Ako ste zavoljeli ovaj bend tek s “Everything Must Go” tada je ovaj album za vas velika preporuka, no fanovi alternativnije faze Manicsa će vjerojatno biti razočarani. Ukoliko su se na prošlom albumu pitali koliko bi se svidio Richeyu Edwardsu, za “Postcards From A Young Man” su vjerojatno i sami Manicsi svjesni kako Richey nikad ne bi stavio svoj potpis na njega.