Manic Street Preachers: Utješni manifest za generaciju Y

    1072

    Manic Street Preachers

    Resistance Is Futile

    Datum izdanja: 13.04.2018.

    Izdavač: Columbia Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. People Give In
    2. International Blue
    3. Distant Colours
    4. Vivian
    5. Dylan & Caitlin
    6. Liverpool Revisited
    7. Sequels of Forgotten Wars
    8. Hold Me Like a Heaven
    9. In Eternity
    10. Broken Algorithms
    11. A Song for the Sadness
    12. The Left Behind

    Omiljeni velški glazbeni aktivisti dogurali su do trinaestog albuma i još nisu iscrpili sve moguće teme o otuđenosti, pohlepi, materijalizmu, praznini, površnosti, usamljenosti, kapitalizmu, fašizmu i ostalom –izmu. Srećom u nesreći, uvijek se nudi pregršt materijala na pladnju ako bi im ponestalo inspiracije; dovoljno je na pet minuta prolistati televizijske programe i ostale medije i mreže. S druge strane, svježa glazbena reprodukcija takve tematike ipak je veći izazov i drugi par rukava.

    U obećavajući start ulijeću s “People Give In”, veoma melodičnom pjesmom koja govori o osjećaju malodušja koje nas sve, prije ili kasnije, dostiže. Kada nas neprestani otpor i borba sa životnim okolnostima dovodi do sloma i letargije te prepuštanju struji, a poriv i biološki nagon za ostavljanjem neizbrisivog traga za sobom i stvaranjem nečeg značajnog sukobljava se sa saznanjem da je sve podložno nestajanju i zaboravu, pa i ideja/idealizam. Izaći na kraj s takvom spoznajom ne gubeći elan za životom valjda je uspjeh. Inače, još jedan ‘pogodak’ na albumu je “Distant Colours”, ljubavna balada s političkim konotacijama, što je najvidljivije u dvoznačnim stihovima  – “I no longer know my left from my right”.

    Muziku podržava

    Da ovo izdanje nije puko i obeshrabrujuće lamentiranje, već prije svega nadahnuto priznanje ljudima i humanizmu, dokazuje podosta pjesama posvećenih raznim inspirativnim ličnostima. Tako pjesma “Vivian” govori o samozatajnoj dadilji i hobi fotografkinji Vivian Maier čije su street fotografije ugledale svjetlo dana i postale cijenjene tek nakon njene smrti, a “In Eternity” pak suptilno odaje počast Bowieju. Duet “Dylan & Caitlin”, nastao u suradnji s The Anchoress (Catherine Anne Davis), priča je o turbulentnoj vezi pjesnika Dylana Thomasa i njegove žene Caitlin, te može stati uz bok pjesmi “Your Love Alone Is Not Enough” iz 2007.

    Hitoidna “International Blue” odaje pak priznanje umjetniku Yvesu Kleinu i ultramarin boji, toj intenzivnoj i matiranoj duboko plavoj nijansi korištenoj u njegovoj monokromatskoj seriji slika. Masivan riff koji nosi pjesmu opasno se približava kultnoj “Motorcycle Emptiness”. Uz ovakve singlove, primjetno je da je entuzijazam za stvaralaštvom još itekako prisutan.

    Međutim, nakon sjajnog početka, središte albuma ubrzo se stapa u jednoličnu masu pjesama osuđenih na brz zaborav, koje iz prosjeka ne uspijevaju uzdignuti ni povremeni himnički pripjevi. Stvari se tek lagano bude i pokreću sa žešćom “Broken Algorithms”, koja oživljavaja glam punk s početka njihove karijere, a čiji dojam kvari jedino nepotrebno slovkanje b-r-o-k-e-n u refrenu.

    Za dostojnu završnicu tu je “Left Behind”, koja stavlja individuu u žrvanj prolaznosti i kolektivizma – jer, ako nisi ukorak s vremenom, neminovno si ostavljen po strani te naizgled postaješ usamljen i pasivan promatrač tog istog vremena. Nešto poput posljednjeg samuraja s omota albuma (fotografija Franza von Stillfrieda iz 1881.) – nekoć velik, slavljen i bitan; odjednom relikt i živući eksponat bez svrhe postojanja.

    Nakon slušanja ovog albuma ostaju mi pomalo podvojeni osjećaji. Ta vječita pobuna protiv ustaljenih i konvencionalnih obrazaca, zbog koje se iznova vraćamo Manicsima, obavijena je lijepim melodijskim strukturama, ali osim par zaista moćnih singlova, sredina albuma je previše razvodnjena da bih imala neku želju stisnuti repeat cijelog materijala.

    Onima koji su u devedesetima puni nade i zdušno slušali “Generation Terrorists”, “The Holy Bible” i “Everything Must Go”,  čije je formativne godine, umjesto Woodstocka ili Live Aida, obilježio teroristički napad na SAD 2001. i sve što je uslijedilo nakon toga – osjećaj straha, nesigurnost i neizvjesnost; takozvanoj generaciji Y ili milenijalcima, sada su ostale (samo) ugodne i utješne melodije velških propovjednika s tek ponekim zanimljivim liričkim rješenjem. Šteta, pogotovo ako uzmemo u obzir eksperimentalno i svestrano prošlo izdanje “Futurology”, ali nekako imam osjećaj da Manicsi još uvijek nisu za otpisati. Ne prepuštaju se oni tako lako onom malodušju s početka priče.

    Muziku podržava