Potvrđen status izuzetnog glazbenika

John Legend je svoju karijeru započeo kao u svojim najljepšim snovima. Prvim albumom – “Get Lifted”, zaradio je osim povećeg broja nula na bankovnom računu, čak i osam nominacija za glazbenog Oscara – Grammy, te kući odnio čitava tri gramofonska kipića (najbolji R&B album, najbolja R&B muška vokalna izvedba i najbolji novi izvođač). Iako je broj osvojenih Grammyja dvostruko manji od broja nominacija, konačan ishod se ipak može nazvati izuzetnim uspjehom.

Međutim, ako malo bolje pogledamo ispod površine, vidjet ćemo da se takav uspjeh postepeno gradio i nije nimalo slučajan. Osim što se glazbom počeo profesionalno baviti nakon što je stekao fakultetsku diplomu, John Legend je već od 1998. surađivao s glazbenim veličinama kao što su Lauryn Hill, Janet Jackson, Alicia Keys i Kanye West (koji je upravo pokupio nagradu na MTV Music Awards za najboljeg hip-hop izvođača).

Prije točno 10 dana (otkad sam i počeo s pisanjem ove recenzije) na svijet je došao njegov drugi studijski album “Once Again” kojeg je najavila melankolična tema “Save Room”, koja ujedno i otvara ovaj album. Album je producirao trenutno najtraženiji i najkvalitetniji producent uz Timbelanda – Kanye West.

Na prvo slušanje nisam osjetio nikakvu povezanost s ovim albumom. Između nas nije bilo baš nikakve kemije i činilo se da će i ovo biti još jedna nesretna ljubavna priča od koje se toliko puno očekivalo. Glup osjećaj popraćen tupim pogledom u prazno i periodičkim zijevanjem pratili su me tijekom cijelog slušanja albuma. Nisam previše obraćao pažnju na pojedine pjesme jer mi one to nisu dopuštale. Djelovale su tako jednolično i blijedo da sam na kraju izgubio svaku volju za ponovnim slušanjem. Ali… onda sam odlučio albumu dati još jednu priliku…

Stvarno mi nije jasno je li stvar bila u mojem lošem danu, mojoj iscrpljenosti ili nečem sasvim trećem, ali drugim slušanjem album je djelovao sasvim drugačije. Radikalna promjena. Metamorfoza koja je od crva načinila leptira dogodila se upravo tada. Uz dvije ili možda najviše tri pjesme koje su mi ostale i dalje antipatične, cijeli album sam slušao ponovno i ponovno i ponovno i nije mi ga uopće bilo dosta.

Pjesme su se nizale jedna za drugom, a tmuran i hladan dan djelovao je kao savršena vizualna podloga za Legendov urbani soul i R&B. Na trenutke ste mogli osjetiti kako vam se pjesmom kroz Legneda obraćaju Marvin Gaye, Stevie Wonder i drugi veliki romantičari 20. stoljeća.

U “Each Day Gets Better” zaljubio sam se na drugo slušanje i nemoguće je zamisliti da prođe jedan dan da se ne zavrti u mom playeru. Kada sam već prozvao Marvina, onda mogu i dodati kako upravo spomenuta stvar djeluje kao izgubljena pjesma s legendarnog “What’s Gonig On.

“P.D.A. (We Just Don’t Care)” ne ostavlja ništa slabiji dojam. Lagani beat, milozvučne melodije na klaviru i diskretni riffovi uz Legendovo pozivanje “Let’s Make Love” djeluju afrodizijački i magično.

Preskočimo li nekoliko pjesama, dolazimo do nešto vedrije i ritmom zavodljivije “Maxine” čiji interlude dolazi tek nakon nje, što je dosta neobično, ali ne i loše.

Album zaključuju dva bisera vođena soulom sedamdesetih – “Another Again” i oproštajna “Coming Home” koja ima snagu da vas veže, da vas vodi, da vas natjera da volite i sanjarite.

Ako ste spremni na to, prepustite se i uživajte.