Potencijal za izlazak iz Nightwishove sjene

U vremenima kada je glavni finski metalni, pa, možemo čak reći i općenito muzički internacionalni ‘proizvod’ bio Hanoi Rocks, braća Marco i Zachary Hietala, Pecu Cinnari i Mako H. osnovali su heavy metal bend Tarot.

To je bilo negdje 1985. godine, a debi album “Spell Of Iron” objavili su već sljedeće, 1986. Tada, ali i u vremenima procvata finskog metala, koji je krenuo od sredine devedesetih, ovaj je bend uvijek nekako bio u drugom planu.

Barem što se tiče šire popularnosti, odnosno one van rodne im grude. Ništa se važno nije promijenilo niti kada se Marco pridružio Alexiu Laihu i Kimberly u Sinergyu, u periodu od 1999 – 2002. godine.

No, ipak se u međuvremenu dogodilo nešto važno, a to je bio odlazak basiste Samija Vanske iz Nightwisha. Na njegovo mjesto dolazi upravo Marco, i od tada su se stvari za njega, ali i za Tarot počele odvijati u pozitivnijem smjeru. Mada, ne može se baš reći da je “Suffer Our Pleasures”, album iz 2003. godine, napravio preveliki pozitivni pomak.

A onda je stiglo potpisivanje ugovora s Nuclear Blastom, što je automatski značilo jaču promociju i veću mogućnost pokazivanja i dokazivanja vrijednosti. Naravno da se nije moglo, a očito niti željelo, izbjeći povezivanje Marca Tarota s Marcom Nightwishom. A to je, barem meni, jedna od stvari, mada znam da je neizbježna, koja me dosta smeta pri promociji ovog albuma.

Iz jednostavnog razloga što Tarot, a poglavito album “Crows Fly Black“, ne gledam kroz nešto na i u čemu je sudjelovao basista Nightwisha, čiji sam, btw., i ja veliki poklonik. Daleko važnija od toga je činjenica da se radi o odličnom albumu, kojeg bi na isti način doživljavao i da su u bendu svi anonimci. Albumu kojeg ne mogu uspoređivati sa šest ranijih, jer ih nisam imao priliku čuti sve u cijelosti, pa ću se fokusirati isključivo na “Crows Fly Black”.

I prije detaljnijeg opisa ponovit ću da se radi o izvanrednom heavy metal albumu, jako naslonjenom na zbivanja u metalu u prvoj polovici osamdesetih. Dakle, u prvom redu ovdje se čuju snažni, čisti gitaristički riffovi i brojne melodične solaže. Također, znamenitost materijala su i vokali, koji moduliraju između metalnih i hard rockerskih, zatim rezolutno, ritmično bubnjanje, te atmosferske bas dionice.

Uz nemjerljivo bolju, ili zgodnije da kažem, moderniju produkciju, ovaj materijal se od svojih ‘rođaka’ iz osamdesetih razlikuje i po brojnim klavijaturističkim izvedbama, te probirljivijim aranžmanima, koji s vremena na vrijeme znaju materijal usmjeriti i u pravcu epike.

Možda bi najprikladniji izraz za sve što se čuje na ovom albumu bio “moderni heavy metal”, najsličniji debitantskom albumu njemačke skupine Masterplan, objavljenom prije četiri godine, kojeg smatram jednim od najboljih djela objavljenih u zadnjih desetak, pa i više godina. Nakon zadnje rečenice, vjerujem da je jasno kakvo mišljenje imam o ovom ovdje albumu.

Vrhunski je to heavy metal, s deset ekstra kvalitetnih pjesama. Kao što je “Crows Fly Black”, žestoka pjesma s izmjenama srednjih i brzih ritmova, solo i zborskog pjevanja, progressive/symphonic klavijaturama i vrhunskim solažama.

Zatim je tu “Traitor“, tipična heavy pjesma a la Saxon, u kojoj se čuje i malo sampliranja. A kakav bi to bio heavy metal album bez balade. Ovdje se ona zove “Tides“, jako je gitaristički nastrojena, također sa solo i višeglasnim pjevanjem, pianom i klavijaturama, te novim, svugdje prisutnim, krasnim gitarističkim solažama.

Pamtljiva je i “Howl!“, koja počinje akustičnim gitarama, a šetnju kroz srednji ritam uljepšavaju joj atmosferske klavijature. Kad sam sve zbrojio i oduzeo, ispada da je, barem meni, singl “You“, himnično-melodična heavy pjesma koja je osvojila sam vrh finske Top ljestvice, možda i najmanje dobra u cijeloj priči. No, tako očito ne misle brojni Finci, koji su je stavili tamo gdje su mislili da joj je mjesto, a to je na vrhu.

Nadam se da će moje mišljenje o ovom albumu (po)dijeliti puno metalaca, i da će Marco nakon ovako dobro odrađenog posla konačno izaći iz sjene Nightwisha, i dobiti priliku da ga se doživljava kao frontmana Tarota. Jer, osim što je odličan pjevač, što mu je priznato ranije, jednako je dobar i kompozitor, a i član još jednog jako dobrog metal benda, za kojeg je šteta da je tek nakon dvadeset i nešto godina dobio pravu priliku.

Benda u kojem su, osim spomenutog Zacharyja, još i ranije spomenuti bubnjar Pecu Cinnari, treći član od osnivanja, klavijaturista Janne Tolsa (Eternal Tears Of Sorrow), koji se bendu pridružio 1988. godine, te back pjevač i samplerista Tommi “Tuple” Salmela, član od 1995. godine.

Vrijedni su to dečki, i zaslužuju da ih se istakne. Pogotovo nakon ovakvog albuma.