Posvećeno bendu ili Stevie, pitanje je sad

Ako na etiketi vidite natpis: “A Tribute To Fleetwood Mac“, i ako bar površno poznajete opus ove grupe, nešto će vas sigurno intrigirati.

Koliko je pjesama Stevie Nicks, koliko Christine McVie, koliko Lindsey
Buckinghama, a koliko Petera Greena? Ima li koja pjesma iz njihove ‘izgubljene faze’? Kako su povezali blues fazu s ambijentalnom, a
ambijentalnu s country-popom?Ukratko, “Just Tell Me That You Want Me” vrlo je nesavršena kompilacija po tim i sličnim pitanjima. Albumom dominiraju pjesme Stevie Nicks (deset od 17), pa se neupućenim promatračima čini kako je upravo ona bila glavni autor u bendu i da je s njom sve počinjalo. Iz ‘zelene’ (Green) faze su tri pjesme, a Lindsey Buckingham, Christina McVie i nesretni velikan Bob Welch nisu zastupljeni ni toliko. Zaboravljeni gitaristi Jeremy Spencer i Danny Kirwan dobili su spomen tek na omotu. Obilje antologijskih pjesama nedostaje (“The Chain”, “Black Magic Woman”, “Green Manalishi”, “Go Your Own Way”…).

Propustila se prilika novu generaciju slušatelja upoznati s podcijenjenom fazom benda iz prve polovice sedamdesetih, kada se tadašnjoj postavi znala zalomiti bar jedna velika pjesma po albumu (“Hypnotized”, “Prove Your Love”, “Come A Little Bit Closer”, “Future Games”, “Spare Me a Little of Your Love”…).

Većina izvođača na ovoj kompilaciji školovana je na indie-popu, tako da je kostur albuma uronjen u tom smjeru, no većini kao da nedostaje onaj završni dodir koji bi ili prenio kompletnu originalnu viziju Macovaca u novi vremenski kontekst ili potpuno ‘privatizirao’ određenu pjesmu. Stari dobri Willie Nelson pokazao je kako se to radi sa “Songbird”, tako da je šteta što ona nije uključena na ovaj album, a valja spomenuti i “Over and Over” u izvedbi grupe Primal Scream, kao primjer uspješne obrade Fleetwood Maca, koja također nažalost nije uključena na ovu ploču.

Pa ipak, “Just Tell Me That You Want Me” simpatičan je ‘ribute to’ projekt. Lee Ranaldo i Billy Gibbons razvaljuju s “Albatrossom” i “Oh Well“, Antony s “Landslide” čini pravu stvar, Crystal Ark vrši zanimljiv postupak s Buckinghamovom “Tusk“, dok je Karen Elson imala dobre namjere, ali nedovoljno dobru egzekuciju na “Gold Dust Woman“. Kraj, ali i najgora ocjena pripada MGMT koji su potpuno podbacili s “Future Games” – od divne pjesme eterične strukture napravili su neslušljivu splačinu.

“Just Tell Me That You Want Me” trendovska je kompilacija i kao takva sezonski može učiniti kakav-takav misionarski rad – proširiti fazu fanova Fleetwood Maca među hipsterima.