Vraćam se Big Bande tebi

Što su ljudi stariji, u karijeri se vraćaju na ono što su slušali u svojim formativnim godinama.

Tako ne treba iznenaditi da Bob Dylan već dulje vrijeme svira korijensku američku muziku, Brian Wilson snima obrade George Gershwina i Walta Disneya, a Paul McCartney prihvatio je taj trend i izdao album obrada pjesama iz zlatnog doba jazza i big bandova. Paul je, istini za volju, bio fan skifflea i rock’n’rolla pedesetih, no isto tako je volio muziku koja je obilježila odrastanje njegovih roditelja. Uostalom, prva pjesma koju je napisao zove se “When I’m 64”, i po svom stilu evocira glazbeno razdoblje prije pojave rock’n’rolla.

“Kisses On The Bottom” Paulov je naklon periodu popularne glazbe iz sredine 20. stoljeća. Uz pomoć iskusnog producenta Tommya LiPume (radio s Milesom Davisom, Dianom Krall, Barbrom Streisand…) Paul je kreirao toplu, domaću, kućnu i nostalgičnu atmosferu, koja je toliko nostalgična da slušanje ovog albuma u mp3 formatu ili na računalu ima elemente blasfemije.Na “Kisses On the Bottom” vrijeme sporije teče, emocije su punije, a violinski štrajhovi daju dramatičnost i gorko-slatki osjećaj. McCartneyev glas u takvom se kontekstu solidno snalazi, a gostuju mu diskretni Stevie Wonder, Eric Clapton i Diana Krall.

Koliko god karijera Paula McCartneya kao pjevača i autora bila duga i uspješna, njegove vokalne sposobnosti najviše su se ostavljale po strani – u ranim je danima odrežao “Long Tall Sally” na isti način kako je Lennon oderao “Twist and Shout”, ali to je nekako palo u sjenu Lennonove maestralne interpretacije. Zatim je boreći se s etiketom ‘ona komercijalna plačipička iz Beatlesa’ grmio na “Helter Skelter” i imitirao Mikea Lovea iz The Beach Boysa na “Lady Madonni” i “Back In The USSR”, ali i to nije mnogo pomoglo unatoč besprijekornim interpretacijama. Tek je nekoliko godina unazad Bob Dylan primijetio da je Paul McCartney, uza sve autorske i sviračke pohvale, isto tako i sjajan pjevač, tako da je album obrada pravi izbor za nekog tko želi svoje pjevačke sposobnosti staviti u prvi plan.

Na ovom se albumu Paul ipak ne uspijeva približiti svojim najboljim interpretacijama iz karijere, no posao je bez daljnjeg odradio na nivou svog renomea i sa srcem. I to se zove paradoks – koliko god se Paul trudio da pokaže kako može pjesme drugih ljudi lijepo otpjevati, većini slušatelja u uho će upasti McCartneyeva čudesna autorska pjesma “My Valentine” koja stoji posve ravnopravno u društvu standarda američke pjesmarice. No dobro, možda je Paul ipak malo bolji skladatelj nego pjevač…

“Kisses On the Bottom” preporuča se kao lijep poklon za baku ili dedu koji žele napokon naučiti kako rukovati s CD-playerom. Ili im kupite LP ploču, pa nakon što im pustite ovaj album na gramofonu (uz obavezno pucketanje), možda ih ove melodije navedu pa vam ispričaju neku lijepu zaboravljenu priču…