Paul Simon
So Beautiful or So What
Datum izdanja: 08.04.2011.
Izdavač: Hear Music / Universal Music
Žanr: Folk-Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Teško da je jedna prekrcana i nezgrapna ploča – makar bila do te mjere pretenciozna i hipertrofirana kao “Songs From the Capeman” iz 1997. – mogla značajnije utjecati na granitno neupitan status Paula Simona u svjetskoj popularnoj glazbi.
Na kraju krajeva, nepisano je pravilo da svaka glazbena veličina ima pravo bar na jedan neuspjeh, a ovo je newyorškom pop-maheru bio prvi ozbiljniji podbačaj u čitavoj karijeri (ako ne računamo komercijalni neuspjeh “Heart and Bones”, inače po svemu iznimnog izdanja), pa u čemu je onda problem? Upravo tako.
Čini se, međutim, kako je čitava priča oko loše recepcije albuma s glazbom iz broadwayskog mjuzikla zadala ozbiljan udarac autoru u kasnim zrelim godinama, s obzirom da je “You’re the One” sastavljao pune četiri godine, da bi na kraju izdao posve samousmjerenu i prilično hermetičnu, gotovo lamentacijsku ploču. Uslijedila je još duža stanka, tako da se novi materijal pojavio tek 2006. – i to tek nakon što ga je kroz ruke provukao magistar Brian ‘obuci-to-u-visokoestetizirani-elektroničko-ambijentalni-kaput’ Eno, koji je pjesmama dao svoj pečat, ali i zamjetno nadjačao onaj fundamentalni, autorov.
I posve nespremne za album kojeg, nema dvojbe, svega nekoliko nijansi dijeli od toga da nadmaši gotovo legendarni “Graceland” od prije četvrt stoljeća; zapravo, s autorske strane najnovije se Simonovo ostvarenje doima čak i jačim od ploče dignute na pijedestal magnum opusa njegove solo-karijere!
Dok je, naime, ključni okidač čitavog “Gracelanda” predstavljalo iznimno muzičko nasljeđe narodâ Južne Afrike, pri čemu je Simon svoje autorske ideje koncipirao oko matrica s fragmentima glazbe Zulua i mbube tradicije a capella pjevanja – u čemu je, međutim, lavovski udio imao danas planetarno poznati sastav Ladysmith Black Mambazo, osobito njegov lider Joseph Shabalala, koji su zajedno sa Simonom stvorili briljantan i dotada neviđen spoj slabo poznate tradicionalne glazbe i vrhunskog popa – dotle je “So Beautiful or So What” isključivo Simonovo djelo, obilježeno u cijelosti njegovim prepoznatljivim kantautorskim pečatom i gusto poput najboljeg kalifornijskog vina, s više punokrvnog sadržaja nego na svim prethodno pobrojanim pločama u posljednjih petnaest godina.
Razlog zbog kojeg je usporedba s kanoniziranim albumom iz 1986. sasvim umjesna leži u tome što se Simon tek s “Gracelandom” u potpunosti izložio presudnom zračenju egzotične etno-glazbe (začetke tog utjecaja možemo naći i u “El Condor Pasa”, ali i “Ceciliji”!), čega se više nikada nije odricao, pa ni na novoj ploči.
Dapače, novi album vrlo odmjereno i nenametljivo sublimira raznorodna Simonova etno-iskustva. Tako u “Dazzling Blue“, ljubavnoj kontemplaciji i jednoj od najboljih skladbi na albumu, ruku pod ruku u sjajnom aranžmanu kroče indijska tabla, karakteristično indijsko ritmičko pjevanje i steel gitara; “Love and Blessings” donosi dominantan ritam u diskretno afričkom obrascu, gdje u refrenu Simon dijalogizira “Ain’t no song like an’ old song, Charlie?“, a odgovara mu originalni gospel-citat “Bop-Bop-a-Whoa!” Golden Gate Jubilee Quarteta iz 1938., dok u sjajnoj ironiji “The Afterlife” (gdje se zagrobni život opisuje kao borba s rajskom birokracijom!) hipnotički ritam nosi čista crna Afrika, s vrlo pamtljivim pripjevom.
“Rewrite” je također jedan od vrhunaca ploče, gdje Simon kombinira čak dva harfična instrumenta – glass harfu i afričku koru – sa svojom akustičnom gitarom i bas-djembeom, stvarajući vrhunski profinjen akustični loop kojeg biste mogli slušati satima. No, iako eklekticizam i egzotika instrumenata i citata nužno stvara asocijaciju na gracelandovske amalgame swahilija i americane (sjetimo se samo: s jedne strane “Homeless”, a s druge “That Was Your Mother!”), “So Beautiful or So What” još je harmoničnija, uštimanija cjelina.
Naime, iako nije upitno da je na “Gracelandu” Simon otišao najdalje, i to trijumfalno, taj je domašaj plaćen s ponešto hibridnih prizvuka i rješenja, što je tu i tamo ipak čujno. Na ovom albumu, međutim, ne vide se čak ni šavovi niti preklapanja različitih utjecaja. Simonov rukopis ovdje je pročišćeniji, neposredniji i, aranžerskom bogatstvu usprkos – upravo kristalno jasan i otvoren, zbog čega se glazbeni tijek ploče vrlo lako prati. To vrijedi i za liriku. U začudno jednostavnom, a već pomalo zaboravljenom stilu Simon suprotstavlja ljubavna i kozmička pitanja, provlačeći ih vrlo izravno kroz filter tjeskobne svakodnevnice suvremene Amerike.
Otvarajući blues-stomp “Getting Ready for Christmas Day” tako spominje “I got a nephew in Iraq, it’s his third time back” i posuđuje svoj naslov (ali i citate) od posljednje snimljene propovijedi velečasnog pjevača gospela J. M. Gatesa iz 1941., koji se proslavio pjevanjem o božjim kaznama.
Izvrsna bluegrass-lokomotiva “Love is Eternal Sacred Light” zlosutno upozorava kako “…man becomes machine, oil runs down his face, machine becomes a man with a bomb in a marketplace…“. Pjesnički vrhunac Simon isporučuje, međutim, u akustičnoj meditaciji “Questions For The Angels” koja atmosferom i timbrom podsjeća na “Old Friends”, pri čemu preko super profinjenog gitarskog veza pomalo pjeva, pomalo ritmizirano pripovijeda o hodočasniku koji prolazi preko Brooklyn Bridgea i ugleda kako Jay-Z na neonskom natpisu nosi odjeću za ‘koju želi da je svi mi isprobamo’, što je tek uvod u iznimni poetski završetak (afrički, dakako).
Neposrednosti ploče dodatno pridonosi jedna od njezinih najvećih draži – Simonov izvrstan gitarski rad, koji dominira zvučnom slikom i pokazuje koliko je njegovo umijeće nepravedno zanemarivano, a ovdje konačno stavljeno u glavnu ulogu. Krunski dokaz je vrlo lijepa jednoipolminutna instrumentalna vinjeta “Amuleth“, ali i niz zahvata raspršenih po svim skladbama; blues-rock riffovi u naslovnoj skladbi pokazuju pak kako Simon nije vješt samo kao lirski gitarist, dapače.
U traženju slabosti ovog sjajnog albuma – kvalitetnog koliko i odmjerenog (deset pjesama traje svega 38 minuta, baš kao nekad) moglo bi se reći da je recitalna “Love and Hard Times” ponešto zamorna (s naglaskom na ponešto), i da je možda šteta što album otvara upravo “Christmas Day”, s obzirom da je posrijedi jedna od rijetkih nemultidimenzionalnih stvari na ploči. Da ju, kojim slučajem, otvara žustra i energična naslovna skladba, možda ne biste trebali dva ili tri slušanja da izbrišete ono “or So What” iz naslova albuma. Ali, ne brinite: nakon što ga izvrtite nekoliko puta u komadu, nećete ga tek tako izvaditi iz playera.
Tako ispada da je nakon gotovo dekade i pol autorskog lutanja i pucanja češće u prazno nego u metu, veleuvaženi gospodin Simon na pragu sedamdesetog rođendana skupio u gitaru svo svoje iskustvo, zrelost, glazbenu mudrost i interese, pa od njih sastavio nenametljivu, ali filigransku ploču; posrijedi je jedan od onih rijetkih albuma koji jednako dobro funkcioniraju kao (odličan) soundtrack uz nedjeljni objed, ali i kao silno potentan materijal za pozorno slušanje.
Iznenađujuća snaga i elan ovog albuma u kombinaciji sa senioritetom njegova autora neodoljivo podsjećaju na renesansu jednog Simonovog vršnjaka – Boba Dylana i njegovu fascinantnu “Modern Times“.
Simon je tako stao uz bok Dylanu u maloj galeriji onih koji, godinama usprkos, čitaju lekcije bitno mlađim glazbenicima (kao treći na pamet pada još neuništivi Neil Young). Doduše, Dylan Simona šije za barem još jedan vrhunski autorski album napravljen poslije šezdesete godine života (“Love and Theft”); ali Simonu ostaje barem satisfakcija da je njegov glas još uvijek izuzetno očuvan, mekan i čist, dok bi Dylan s tim u vezi vjerojatno samo nešto promrmljao. I on bi, međutim, vjerojatno potpisao Simonovu ideju koja zatvara “The Afterlife”, da na nebesima glavni odgovor na sva pitanja glasi “Be-Bop-a-Lula”.
