Postava benda ne jamči impresivan album

Ataxia je definitivno vrlo neobičan projekt, grupa ili nešto treće. Eksperiment koji se razvio iz suradnje John Frusciantea, Josh Klinghoffera i basista grupe Fugazi Joe Lallyja. Nakon što su Frusciante i Klinghoffer odradili nekoliko pokusnih, elektronički baziranih koncerata, odlučili su regrutirati Lallyja, te umjesto da ga ubace u izvođenje već postojeće muzike, trio je odlučio zajedno komponirati nove pjesme i krenuti u potpuno novom smjeru.

Tehnički i instrumentalno Ataxia je vrlo dobra. John Frusciante, na albumu muzicira na klavijaturama, gitari, a vokali su također njegovih ruku (ili bolje glasnica) djelo. John Lally je zadužen, naravno, za bas, kojeg osjećamo i u prekomjernim dozama, kako se širi melodijama poput cikličkih valova. Josh Klinghoffer je pak izvrstan, eklektičan, te samopouzdan na udaraljkama.

I što zaključiti nakon ovog kratkog rezimea, o samoj glazbi Ataxie? “Automatic Writing” niti je dobar, a niti loš album. Jednostavno je vrlo čudan, previše psihodeličan za moj ukus i jaaaaako depresivan i melankoličan. Vrlo lako je shvatiti čak i nakon prvog slušanja da je ovo samo još jedan od eksperimenata poznatih glazbenika.

Na albumu se nalazi samo pet stvari i to zbog njihove dužine. Pjesma “Dust” traje 9 minuta i relativno je naporna, zbog jednoličnog basa, prigušenih bubnjeva, te Fruscianteovog ‘zavijanja’ na gitari. To je i jedina pjesma koja vrlo podsjeća na radove Fugazija. Pjesma “Another” je pak mirnija i ne toliko agresivna verzija pjesme “Dust”.

Ostatak pjesama je međusobno vrlo sličan, pa ostaje na slušateljevom ukusu da prepozna individualne favorite. “Automatic Writing” nije nimalo impresivan album s obzirom na postavu grupe Ataxia. Moglo je to biti puno bolje izvedeno, a ovako je samo album srednje kvalitete