Čovjek koji još nije izgubio glazbeni identitet

John Frusciante, karizmatičan gitarist, danas je jedan od stupova oslonca mega slavnih Red Hot Chili Peppersa. Iako nikada nije bio virtuoz na svome instrumentu, nadoknađivao je to svojom inovativnošću, te sviranjem sa rijetko viđenom strašću i predanošću, pa je zbog tih epiteta i toliko voljen kod svih RHCP fanova, a u drugu ruku cijenjen kod kolega mu muzičara.

Karijera mu je puna vrtoglavih uspona i padova, a svjetska ga javnost upoznaje kao tinejđera kada nakon tragične smrti zamjenjuje tadašnjeg gitarista Peppersa Hillel Slovaka. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, ironično je to, njegovim dolaskom bend poprima konture onoga što će uskoro i postati, jednim od najboljih i najpopularnijih američkih rock sastava.

Sada dolazimo do onih spomenutih padova. Očito nedovoljno psihički spreman nositi se s teretom ogromne popularnosti i slave, koja je došla doslovce preko noći, te shrvan narkomanskim sklonostima (čitaj ovisnošču), Frusciante napušta bend za vrijeme “Blood, Sugar, Sex, Magik” turneje. Za njegov su se povratak zalagali svi, od obožavatelja do samih članova, a on je uslijedio za potrebe snimanja albuma “Californication” 1999. godine. Ostalo se sve više-manje zna.

U međuvremenu, Frusciante je snimao samostalne radove. Navika je to koja je ostala naravno i do današnjih dana. Ova tekuća godina, posebno je značajna u kronologiji Fruscianteovog samostalnog dijela karijere.

Naime u veljači je izdao album “Shadows Collide With People“, njegov četvrti po redu, a ono posebno značajno odnosi se na Fruscianteovu zamisao da do kraja godine izda još nekoliko radova u razmacima svakih mjesec dana ili dva. Prvi od njih je najnoviji “The Will To Death“.

Frusciante je pun inspiracija i ideja, željan da svoje osječaje podijeli sa svima. Zanimljivo će biti vidjeti hoće li izdržati u svojo nakani, a da istodobno ne gubi na kvaliteti, odnosno ne odstupa od standarda na koje nas je navikao. Siguran sam da bi velika većina današnjih svjetskih top bendova u takvoj hiperprodukciji izgubili identitete.

Oni koji barem malo poznaju Frusciateov opus, znaju što “The Will To Death” donosi. On uglavnom dosta sliči prethodnim albumima. Još je jedan od njegovih uradaka u nizu koji dokazuje da nije isključivo i jedino prvoklasna produkcija preduvjet za kvalitetu i melodije koje vrlo brzo ulaze u uši.

“The Will To Death” zvuči gotovo kao da je snimljen u jednoj od onih garaža kojim se služe razni demo bendovi željni uspjeha. Frusciante na taj način, sigurno je to, sa slušateljima ostvaruje prisniji odnos.

Kao i svaki put, tako i ovdje ogoljuje dušu, nudi paletu vrlo intimnih i iskrenih stihova. Od dvanaest pjesama, mene osobno su se posebno dojmile “Loss“, i uvodna “A Doubt“, dvije pjesme koje spadaju u red ponajboljih koje je ikada snimio.

Ali nije to naravno sve što nam Frusciante daje, jer osim još nekoliko vrlo dobrih stvari kao npr. “Unchanging“, “Wishing” ili “An Exercise“, on slušajući ovaj album nudi i osjećaje mirnoće i opuštenosti. Rekao bih da je idealan za slušanje u predvečerje nakon napornog radnog dana. Također mišljenja sam da bi već slijedećim vrlo skorim radom trebao unijeti i neke novine da sam sebe stalno ne ponavlja (malo vedrijih tonova ne bi škodilo).

“The Will To Death” se isplati preslušati, samo oprez svima koji nisu dovoljno upoznati s Fruscianteovom samostalnom karijerom, jer ukoliko ćete tražiti muziku tipa RHCP, razočarat ćete se. Glazba koju on radi nema nikakvih dodirnih točaka onoj matičnog mu sastava.