Post-teaser Metallicinih mogućnosti

30 godina je iza njih. Nikad (ili barem – rijetko) se nisu odlučivali na izbacivanje nekakvih šarenih izdanja tipa ‘rariteti’, ‘unplugged’, ‘neobjavljene snimke’.

Bilo je tu duplog live albuma sa simfonijskim orkestrom (na njemu i
pokoja neobjavljena stvar), bilo je tu best of DVD-a, ali ruku na srce –
Metallica je mogla izbaciti još barem desetak nečega. Otrovni jezici
rekli bi ‘Nije im trebalo, previše su se zaokupljali kažnjavanjem
Napstera’.

I onda su se dogodile dvije stvari. Prva je izlazak nerazjašnjenog, nepotrebnog i malom broju ljudi shvatljivog albuma s Lou Reedom – “Lulu“. Druga je masovna proslava 30. godišnjice benda na kojoj su dan za danom svojim fanovima predstavili po jednu pjesmu snimljenu i nikad objavljenu, iz vremena snimanja zadnjeg albuma “Death Magnetic“. Prije no što prionemo u opisivanje tih 29 minuta novih materijala, ‘ajmo malo maštati. Zamislite da tako nešto postoji iz sessiona za “Master of Puppets” ili “…And Justice For All”. Jao…

Intuitivno nazvan “Beyond Magnetic“, ovaj EP točno je ono što bismo mogli očekivati od mlađeg mršavijeg brata zadnjeg albuma – prirodni spoj rocka kojeg su porazbacali po ’90-ima. i povratka u thrash strukture kojima su prije tri godine smirili duše nekih fanova. Iako, treba se pomiriti s nečim – ’80-e. su davno prošle, ljudi moji…

U tom svjetlu ove četiri stvari jako su logične i jako neloše. Svaka je dovoljno duga (oko sedam minuta ili duže) i dovoljno popunjena da se stignemo i malo čuditi nad hetfieldovskom zrelijom dušom koja i dalje pati za južnjačkim ‘rebelima’, ali i diviti istrzavanjima i riffovima kojih valjda imaju za još tri života. Posebno se ta žestina odnosi na riff s “Rebel of Babylon“, koji je uslijedio nakon laganijeg uvoda.

“Just A Bullet Away” je sedam i pol minuta svega i svačega, a lagani dio na sredini totalno priziva pjesmu “Master of Puppets” i atmosferu s “Black” albuma. Možda najslabija ovdje (među četiri stvari, nije teško pronaći favorita i uteg oko gležnja) je “Hell and Back” koja najviše odiše onim famoznim albumima iz ’90-ih. koje ljudi shvaćaju na svakojake načine, a ritmom bi se htjela ugurati uz bok “One” i “The Day That Never Comes”.

No, jedna stvar neka bude jasna – iako najslabija ovdje, i ona je mirne duše mogla svoje mjesto naći umjesto neke odabrane na pravom albumu. Ako ništa drugo – umjesto “The Unforgiven III” radije bih stavio čak i neku tvorevinu Joleta ili Vesne Pisarović.

“Hate Train” je sve započela. Lars je odmah počeo lupati, riffovi su odmah počeli prštati, opet smo uspjeli čuti cijeli raspon – “Load”/”Reload” (oni žešći trenuci) u romansi s “Death Magnetic”. Igranje i pakiranje sličnih dijelova u raznorazne melodije i atmosfere rijetko zazvuči ovako dobro u današnje vrijeme.

E sad, jesu li četiri pjesme, odnosno oko pola sata novog materijala, dovoljno da Metallica dokaže da nas zbilja čeka još bolji nadolazeći album ili će i vječiti optimisti shvatiti da je ovo jedno usputno izdanje iskočilo iz zapakiranih i uredno spremljenih kutija iz 2008.? Unatoč priči iza ovog izdanja, EP-evi kao nekakva skraćena izdanja zbilja bi mogli postati često utočište bendova koji smišljaju kako napokon preživjeti tu prokletu borbu s prodajom, krađom i zaradom i napokon shvatiti kako organizirati suživot bendova, publike i izdavača.

“Beyond Magnetic” u tom slučaju dobiva hrpu pluseva. A realno? Ipak samo privremena razonoda. Čekamo što će nam neizvjesna budućnost donijeti. Neka ovo bude samo ‘teaser’.