Metallica “72 Seasons” recenzija: Igra na sigurno

Metallica uistinu dugo nije objavljivala – od zadnjeg albuma, „Hardwired…to Self Destruct“ prošlo je skoro 6 godina, a od tada nadalje krenulo je samo jedno dugo godišnje doba obećavanja novog materijala te novog albuma. Obećanja Metallice tako su se kapitalizirala u njihovom jedanaestom studijskom albumu, „72 Seasons“. Dakako, od Metallice se više ne može očekivati novi „Black Album“, „Ride the Lightning“ ili „Master of Puppets“ – radi se o zaključenim antologijskim albumima kojima se možemo uzaludno žaliti na produkcijske katastrofe, kantaste bubnjeve te nepostojeće bas gitare u „St. Anger“. Ali uostalom, tko te antologije i traži? Parafrazirajući Poncija Pilata, što su snimili, snimili su – stoga uz tu pretpostavku, te uzbuđujuću činjenicu kako je svijet u vrijeme izdaje njihovog zadnjeg albuma izgledao mnogo drugačije je iščekivanje izlaska „72 Seasons“ činio mnogo težim.

Sam naslov albuma te objašnjenje Jamesa Hetfielda zvuči iznimno ambiciozno – naime, Hetfield je rekao kako je 72 godišnjih doba referenca na prvih 18, formativnih godina života, u kojima pojedinac otkriva utjecaj prijašnjih iskustva na sebe te njima obilježen kroči u svijet odraslih. Zanimljivo, zar ne? Hetfieldova ambiciozna misija razlijeva se po cijelom albumu, koji slijedi teme borbe čovjeka protiv unutarnjeg zla, monotonije te svega toga što bi 18-godišnjak mogao pomisliti i ustuknuti. Hetfieldovi tekstovi prilično su uzbudljivi – duboko osciliraju između poetskog hiperboliziranja ničega („Sleepwalk My Life Away“), gubitka samog sebe („You Must Burn!“) te neočekivanih izjava ljubavi prema publici („Lux Æterna“). Sve te tekstove, lamentacije te razmišljanja Hetfield također i jako kvalitetno dostavlja te su vokali jedna od jačih, ako ne i najjačih točaka tog albuma.

Ali u biti, radi se o jednoj od rijetkih dobrih točaka Metallice na ovom albumu. Ostali elementi u albumu napravljeni su sigurno, s besprijekornom produkcijom, rifovima čije smo verzije te varijacije čuli barem tisuću puta prošarane po drugim albumima.

Primjerice, prve dvije pjesme albuma, „72 Seasons“ i „Shadows Follow“ se u biti razlikuju ni po čemu, zbog čega slušatelj dobiva 14-minutni isti gitarski riff s povremenom rečenicom o zlu koje prožima cijeli svijet. Jedino što očajnički pokušava razbiti tu monotoniju (i u tome ne uspijeva) su modulacije. I to je to – poslije tih 14 minuta ono što će Metallica odsvirati i otpjevati idući jedan sat albuma može se već i pogađati. Solaže Kirka Hammetta već se otprilike poslije pete pjesme mogu pogađati notu za notom – gitaristi će već prepoznati brze pentatoničke dionice te bezbožnu upotrebu wah pedale. Ako bi već u ulozi Danijele Trbović morao birati najslabiju kariku ovog albuma, to bi morao biti Kirk Hammett, jer sve njegove blues solaže na ovom albumu zvuče suho, isto te neinspirirano. Otprilike kao žvakanje suhih, integralnih krekera. Sve kreativne mogućnosti basa Roberta Trujilla svedene su na više-manje ponavljanje gitarskih dionica, što je velika, osjetna šteta na albumu.

Osim činjenice kako su pjesme ujednačene, jednako miksane te polirane te činjenice da album neugodno teče kao jedna pjesma, ne ide u prilog i činjenica kako je prosječno trajanje pjesme između 6 i 7 minuta. U tih 2-3 minute više od neke konvencionalne strukture pjesme, više-manje nije se dogodilo ništa. I ne, to sve zajedno nikako ne zvuči loše, niti su pjesme nekakva atonalna katastrofa koje će prosječni obožavatelj Metallice preskočiti i nadati se kako bend nikada više neće izdati nešto takvo. Album odaje osjećaj isforsiranosti, odnosno kao da je Metallica htjela slučajno da u kreativnom procesu nekakva takva atonalna katastrofa i ne nastane. Pa da je i nastala, možda bi i pobudila nekakve osjećaje. Ovaj album ih jednostavno ne pobuđuje. Sve drugo, što je možda i moguće izdvojiti kao nešto novo te originalno kod Metallice možda su inserti vokala od nekoliko sekundi (prijelaz u „You Must Burn!“) te činjenica kako su se u poprilično poliranom albumu barem u nekoliko pjesama („Lux Æterna“) vratili u vrijeme speed/thrash metala. Kraj albuma, odnosno 11-minutna „Inamorata“ uključuje bas solo zapostavljenog Trujilla te vrlo dobar, harmoniziran solo Hammetta i Hetfielda. Tako relativno zamoran album dobiva zapravo vrlo dostojan te dobar kraj. U biti, toliko dobar kraj da sam nakon te pjesme želio više, iako bih vjerojatno ponovno dobio svježu dozu pentatonike te galopirajućih rifova.

„72 Seasons“ je, izrazivši se terminologijom godišnjih doba koje je upotrebljavao Hetfield, vjerojatno jedna duga zima, stagnacija Metallice. Iako je instrumentalno savršen te produkcijski dobro zapakiran bombončić, u tom bombončiću se, osim tekstova te relativno inovativne tematike, ne događa mnogo. Zapravo, jedan od rijetkih dijelova albuma u kojima se može u cijelosti uživati je njegov kraj. Ne, ne mislim na onu stereotipnu uvredu oštrih recenzija gdje svi pišu kako je najbolji dio lošeg albuma kraj, već se album zaključuje kvalitetno koncipiranom 11-minutnom skladbom, „Inamorata“. Ali unatoč tome, Metallica ovim albumom definitivno nije htjela riskirati. I istina, možda time nije ništa izgubila. Ali se je možda zato zakinula za štošta.

Cijeli album Metallica “72 Seasons” u nastavku.