Posrtaj super-grupe

Očito je prošla ona početna euforija stvaranja super-grupa nastalih iz raspadnutih bendova, jer ovo što zadnje vrijeme slušamo ispada samo kao nekakvo održavanje navike tih ljudi da i dalje odlaze u studio i na turneje. O novcima nećemo.

Prošlo je debelo premalo vremena od kad je Audioslave izdao svoj zadnji album “Out Of Exile“, a već nakon nešto malo više od godinu dana opet su tu. “Revelations” zato i zvuči užasno nategnuto i neinovativno.

Zvuk Morellove gitare, Cornellov glas, Wilkovi jednostavni bubnjevi, Timov zanimljiv bas, sve je to i dalje tu. Zbilja je, ali to očito više nije ono na čemu će moći temeljiti svoju daljnju karijeru. Treći album je vani i nakon iznenađujuće dinamičnog i žestokog prvijenca, druga dva su tu zbilja samo jer im se svira i da zadovolje svoje duše željne jednostavnog starijeg rocka.

Već prije izlaska albuma pjesma “Original Fire” i njen spot u stilu nekih ’70-ih pokazao je smjer ovog albuma, pa su slične i antiratna “Sound Of A Gun” i “One And The Same“. Morello se i dalje igra sa svojom gitarom, a Cornell je rijetko kad imao tako jednolične melodije, iako mu je glas i vrištanje u onoj staroj formi, posebno na dobroj “Wide Awake” i na laganoj pjesmi o ovisnostima “Until We Fall“.

Ostaje da su najbolji dijelovi albuma “Shape Of Things To Come” i “Nothing To Say But Goodbye“, dok ostatak albuma ostavlja nekako čudan dojam. Možda zato jer se nismo kako spada navikli ni na prošli. Priča iza cijelog albuma je takva da je Cornellu ovo prvi album u životu kojega je snimio potpuno trijezan. Iako možemo biti sretni zbog njega, ipak se vidi da bend time nije dobio ništa novoga, ali niti je izgubio. Riječi su upravo o ovisnotima, ponekad o nepravdi, a morao je zadovoljiti i dušu svog gitarističkog kolege pa ima tu i dosta antiratnih tema.

Nemoguće je reći da ovaj četverac može napraviti katastrofa pjesmu ili da ne zna svirati, jednostavno je između Audioslavea i javnosti (mene) došlo do nekakvog zasićenja ili potrebe da se neke stvari malo promjene. Ritam sekcija benda ima jako malo prostora za improvizaciju i igranje s instrumentima, pa sve i dalje stoji na rokerski ritmičnim rifovima i Cornellovom specifičnom glasu.

Možda bi i neki drugi novi producent, (iako Brendan O’Brien radi odličan posao) iz ovog benda izvukao nešto novo, neku novu iskru koja bi opet zapalila kemiju među njima.

Album i pjesme su i dalje slični prethodnima, ima odličnih rifova (naravno) ali se ovoga puta čini da je sve to ispalo malo na silu i prenaglo. Iako ih je uvijek dobro vidjeti i čuti, album zvuči kao preostale pjesme iz prošlih posjeta studiju.

Iako sam nakon prvog albuma bio zadovoljan i mislio sam da ovo neću nikada izgovoriti, treba naglasiti: ako mi netko ponudi da će Audioslave uzeti malu ‘pauzu’, a da će se ponovno okupiti Rage Against The Machine s jedne, i Soundgarden s druge strane, potpisujem odmah. I to debelim flomasterom!