Ponajbolji talijanski gothic proizvod

Doći u Rim a ne vidjeti Papu, to je isto kao da tamo i niste bili. Barem to kažu svi koji su tako nešto doživjeli. Duboko uvažavajući tu, ali i ostale atraktivnosti ‘Vječnog grada’, mi bismo mogli baciti muzički paralelu i reći da znati za Rim, a ne poznavati skupinu Novembre, doista bi bilo šteta.

Skupinu koja svakim svojim novim albumom donosi daljnji evolucijski pomak. Istina, on se događa unutar stila kojeg već godinama prezentira, ali se događa, i to je najvažnije.

A to je gothic metal s elementima dooma i deatha, manje mračan i dramatičan nego je to slušaj kod većine prezentera ovog stila. Ovo s deathom shvatite uvjetno, jer se on u cjelokupnom opusu zadržava tek u vokalnim izvedbama, i to je najveća razlika između “Materie” i prethodna četiri albuma. Također, varijanta s doomom nešto je melodičnije odrađena, kao uostalom i cijeli materijal, tako da se, barem meni, poluautomatski nameće usporedba sa Sentenced.

Specifičnost ovog albuma je i nekoliko pjesama čiji su tekstovi pola na engleskom a pola na talijanskom, što je doista rijedak, ali efektno urađen slučaj. A kad smo već kod tekstova, spomenimo da oni nisu previše depresivni kakvim bi se mogli očekivati, a bave se analizama snova, unutarnjim i vanjskim osjećajima, prirodnim okruženjem i sličnim.

Bitno je također istaknuti da su pjesme, njih jedanaest, stravično dobro atmosferski ugođajne, s češtim izmjenama ritmova, te instrumentalnih i vokalnih sekcija od ranije snimljenih. To dokazuje odmah na početku “Verne“, pjesma s muško-ženskim pjevanjem, čistim, ali i ‘prljavijim’, spuštenim gitarama i power bubnjanjem.

Sentencedu sličan naslov je “Memoria Stoica/Vetro“, koja kreće sa akustikama, a najjača pjesma s englesko-talijanskim tekstovima je “Geppetto“, koja sadrži akustične dijelove, heavy/gothic/doom gitare i clean vokale. Najmelodičnija, a samim tim i najhitoidnija je pjesma “The Promise“, što je i bilo za očekivati, jer se radi o originalu zaboravljenog projekt benda Arcadia, kojeg su u osamdesetima osnovali ‘new romantičari’ Duran Duran. Spomenimo još, čisto iz razloga da se dodatno prikaže strukturalnu razrađenost albuma, i gothic/doom pjesmu “Materia“, u koju su, uza sve izneseno, influentirana i gudala.

Iako je ovaj bend stvarno dobar i, što je najvažnije, u kontinuitetu izbacuje kvalitetne albume, nijedan od njih, premda ih je nekoliko izdano i za Century Mediu nije dobio pozornost kakvu zaslužuje. Što zbog (pre)slabe promocije, a možda dobrim dijelom i iz razloga jer se pojam talijanskog gothica uglavnom povezivao s Lacuna Coil.

Obzirom da je LC sa svojim zadnjim albumom poprilično kompromitirala sve što je napravila prije njega, možda će se, barem u gothic metal krugovima, sada puno ozbiljnije razmišljati o Novembreu, jer on to apsolutno zaslužuje, samim tim što je u ovim trenucima barem 1,5 puta bolji od iznad spomenute Lacune Coil.