Tama u zemlji izlazećeg sunca

Iako je metal u Japanu izuzetno popularan i velika većina kvalitetnih svjetskih bendova u zemlji izlazećeg sunca ima izuzetno jaku potporu, japanska je scena dosta nepoznata. Što naravno ne znači da nije jaka, no nikako da se ozbiljnije probije u ostale dijelove svijeta.

Dobar dio metalaca je, vjerujem, u zadnjih par godina čuo za legendarni Loudness, X-Japan, i za Double Dealer ili Ritual Carnage, možda još koji bend, no ostalo je uglavnom velika nepoznanica, da ne kažem misterij.

Isti je slučaj bio, a valjda je i još uvijek, i s Gallhammer, tokijskim bendom kojeg čine tri djevojke: Mika, Vivian i Risa. Bend postoji četiri godine i ovo mu je drugi album, no prvi, koji se zahvaljujući Peacevilleu može čuti i na našim prostorima.

“Ill Innocence” možemo možda najkraće opisati kao eksperimentalni album, obzirom da se na njemu dosta radilo na spajanju metalnih, a malo i nemetalnih žanrova.

Spajanje koje, čini mi se, i nije ispalo tako loše. Naime, ovo je izuzetno, oceanski dubinski mračan, težak i spor album, koji se najviše oslanja na doom ideje s velikom potporom blacka. Također, u nekim se segmentima osjeća miniutjecaj gothica, deatha, punka pa i rocka. Produkcija je u većem dijelu rađena u sirovijem retro doom/black stilu (Makota Fujishima), a veliki prilog finalnom soundu dao je i Nocturno Culto iz Darkthorena, koji je u Oslu napravio završni mastering.

Osobno, produkcija mi djeluje više kao s većine demo materijala, no sklon sam vjerovanju da je namjerno usmjerena u tom pravcu. Posebno je zanimljiv omjer vokala, koji su jednako dobro otpjevani u superdubokim, vrištećim, ali i mirnijim, skoro pa clean female izvedbama.

Prateći ideju i način skladanja, kompozicija i gitare dosta variraju, kretajući se od tromih, umorno doomerskih preko blackerskih distorzija, pa deatherskih, često i na granici thrasha, rockerski sirovih, sve do dijelova u kojima se prikazuju u krajnje drukčijem, melodičnijem, ali i akustičnom usmjerenju.

Možda je najtipičniji miniprimjer kako izgleda album pjesma “Killer by the Queen“, koja započinje ‘motorheadovskim’ riffovima, a u nastavku nudi death/black/doom miks kako u vokalnim, tako i u instrumentalnim dijelovima. Njezina je pak suprotnost “Ashes World“, ‘puževska’ pjesma s početnim clean, a nakon toga death/black pjevanjem.

Uglavnom, ovom albumu ne nedostaje zanimljivih, ali isto tako i manje zanimljivih detalja. A ono što mu sigurno nedostaje je dinamičnost i energičnost, uz koje bi bila izbjegnuta doza monotonije koja se javlja s vremena na vrijeme. No nešto takvo treba potražiti u ostvarenjima potpuno suprotnih stilskih usmjerenja.

Mislim da bi se ovaj album mogao dopasti metalcima koji su bili zadovoljni sa zadnjim albumom Darkthronea “The Cult Is Alive”, a niti ga sljedbenici Aeternusa ne bi trebali baciti ako im se nađe pri ruci.