Melinda je još uvijek prekrasna

    2331

    Opeth

    The Roundhouse Tapes

    Live

    Datum izdanja: 05.11.2007.

    Izdavač: Peaceville / Dancing Bear

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. When
    2. Ghost of Perdition
    3. Under the Weeping Moon
    4. Bleak
    5. Face of Melinda
    6. The Night and the Silent Water
    1. Widowpane
    2. Blackwater Park
    3. Demon of The Fall

    Koncerti švedske skupine Opeth uvijek su poseban događaj, ne samo za njihove obožavatelje, nego i za one koji ne spadaju u kategoriju najgorljivijih im zagovornika. Savršen sound, potpuna muzička izgrađenost i profesionalnost, u kojoj ima mjesta za ekstreme ali i emocije, osjećaje napetosti, kao i opuštene, intimnije atmosfere. Sve se to može dobiti na koncertu ovog benda.

    A ne treba zaboraviti da sviraju jednu od najzahtjevnijih varijanti metala, pa čak i ne samo metala, u kojoj su suprotnosti ‘krešu’ u gotovo svakom trenutku. Najčešći izraz koji se koristi u opisu njihove muzike je progresivni death metal, mada je to ipak, po meni, preuski pojam. Progresivni, psihodelični rock, heavy, doom, black, ambijentalni, avantgardni metal, to su također neki ‘izrazi’ koji dolaze do izražaja ovdje.

    Baš zbog te univerzalnosti i raznovrsnosti, pa možemo reći i kompliciranosti, da ne upotrebljavamo baš uvijek najprije riječ kompleksnost, makar ovdje ima puni smisao, Opeth je bez dileme danas jedan od najzanimljivijih bendova. Sve pohvale na njihov račun u potpunosti su opravdane i na koncertu u londonskom Camden Roundhouseu, održanom 9. studenog 2006. godine.

    Razlog je bila promotivna turneja albuma “Ghost of Reveries”, izašlog još godinu unazad od gore spomenute. Što reći, a da se izbjegne ponavljanje? Odličan koncert, svirka koja nema niti najmanje greške, prijenos na nosač zvuka jednako takav, a jedino što bi možda moglo iznenaditi je činjenica da su s albuma kojeg su promovirali odsvirali tek jednu pjesmu (“Ghost of Perdition“).

    Muziku podržava

    Iznenaditi da, ali ne i razočarati. Jer je poznato da publika uvijek više uživa u ‘standardnim’, prokušanim i provjerenim pjesmama, nego novima, koje najčešće nisu dovoljno iskonzumirane da bi se prihvatile na isti način kao i one starijih datuma.

    Osim navedenog, koji je najbolje prihvaćen od (tada) novih, ostali su naslovi praktički Opethov best of sa svih albuma (preskočen jedino, šteta da je tako, “Deliverance“).

    Posebno mi je drago što su odsvirali “Windowpane“, pjesmu s njihovog izvanrednog, jedinog rock albuma “Damnation” (2003.), kojeg bi trebali, ako nemaju imati ili barem čuti, rockeri koji ‘drže’ do Pink Floyda, a pogotovo do “The Dark of the Moon” ploče.

    Under the Weeping Moon“, “Face of Melinda” ili “Blacwater Park” dovoljni su razlozi što sljedbenicima Opetha ne treba upućivati posebne preporuke, već samo navesti kako su ove, kao i sve ostale pjesme odsvirane gotovo pa – savršeno. Da slučajno ne ispustimo reći, nekoga tko nije upućen dobro u rad benda iznenadit će podatak da je na duplom albumu samo devet pjesama.

    Zbog toga ne treba nitko brinuti, jer tih devet traje sat i pol, nude toliko raznovrsnosti, toliko događanja u svojim ‘nutrinama’, da vrijede jednako toliko kao i bendova koji ih u istom vremenu izvedu petnaest ili dvadeset.

    Zato, poučen iskustvom s DVD-a “Lamentations” otprije nešto manje od pet godina, i svime što sam čuo ovdje, jedva čekam da se ovo izdanje ponovi i na vizualnom formatu, najavljenim za mjesec rujan.

    Muziku podržava