Pogoci u sridu, četvrtak i ostale dane

“Zdravo! Mi smo Overflow i dolazimo iz malog grada na sjeveru Hrvatske, Koprivnice” – tako bi glasio njihov uvod u neki sterilni talent-show kakvih na hrvatskim televizijama ima na bacanje.

Za razliku od talent emisija, grupa Overflow posjeduje rijedak autorski i izvođački talent kojim su sposobni na svoj način obojiti svaku notu koju sviraju i to uglavnom i uspješno čine.

Njihova nova ploča “Hit Me” album je koji se može mjeriti s bilo kojim punk-albumima u svijetu (najozbiljniji kandidat za album godine), a Overflow je već odavno bend koji može stati rame uz rame bilo kojem svjetskom punk-bendu. To se za njih već dulje vrijeme priča, no lijepo je znati da bend niti nakon 20 godina postojanja i unutar toga ‘nešto sitno’ pauziranja autorski drži zadane kriterije i koordinate. 14 pjesama smjestilo se u malo preko 41 minute, kvaliteta pjesama varira od dobre do odlične, a kao vrhunci nametnule su se stvari “Surprise” (prvi singl kojem stvarno ne treba ona sirena na početku), “Girls From Montpellier“, te čistokrvna punk-uspavanka “The Sweetest Lullaby“.

Topla (čudno je to reći za punkere), organska produkcija daje dojam da se bend nalazi upravo pred vama i baš sada prži iz petnih žila jer jedino tako znaju, a pjevač Goran Živković Žika s godinama je dobio dodatni autoritet, kredibilitet i uvjerljivost: njegov osjećaj za vokalnu interpretaciju (u redu, urlanje) izrađen je mukotrpnim radom (ovakva sugestivnost nije samo rezultat drečanja u jastuk, niti nekog hipotetskog talenta, nego slušanja sebe i slušanja kolega po ziherici). Žika svoj autoritet gradi time što ne njeguje prežvakane punk-rudimente iz mladenačkih dana (jesi čuo Mile, a?), nego time što je zadržao žestinu, no sada više nego ikad zna kada, kako i na koga se razbjesniti. Tekstovi su minimalistički, bez pretenzije da uđu u antologiju suvremene hrvatske lirike, no vrlo korektni i lišeni nepotrebnog balasta.

Bend je ritmički točan (vrlo ukusne bas-dionice), gitara cijepa zrak i čini se da će sastav daljim razrađivanjem i sviranjem tih istih pjesama u klubovima (kako sada stvari stoje, vjerojatno neće nastupati pred Bon Jovijem u Maksimiru) još unaprijediti ionako visoku umjetničku kakvoću.

Postaje li potez Križevci (Luka Belani) – Koprivnica (Overflow) – Varaždin (nikako-da-izdaju-ploču Voodoo Lizards) rasadnik hrvatske glazbene alternative kao što je Hlebina nekad bila rasadnik hrvatske slikarske naive? Nećemo biti naivni, no da nas svaki od navedenih izvođača iznenadi s bar dvije ovako dobre ploče u narednoj dekadi, mogli bismo biti više nego zadovoljni.