Pobrkani lončići

Jedna od većih katastrofi koja je zadesila domaću glazbenu scenu devedesetih, uz dance, bio je tzv. ‘ča val’ koji je, naravno uz dužne iznimke, u svega nekoliko godina iznjedrio oveću gomilu diskografskog smeća. Među tim iznimkama, u to vrijeme probija se i post-punk bend Šajeta s frontmenom Draženom Turinom – Šajetom (Šajeta = Grom po istrijanski).

Albumom “Blues berača šparoga” na prepad osvajaju publiku, a Šajetin ego probija plafon i do dana današnjeg se nije spustio na prihvatljivu razinu.

I dok smo ga zadnjih godina više gledali a manje slušali, albumi su, iako kvalitetni, samo ovlaš dosezali uspjeh gore spomenutog “Bluesa“. Isto tako i s vremenom su se među standardne ljubavne pjesme počele provlačiti kritike društva i politike.

Otužna “Predivna zemlja“, iako dobre ideje i s par zgodnih rima, ipak je pogodnija za neku zadaćnicu nadobudne gimnazijalke i samo je još jedan u nizu očitih znakova da je Šajeti bolje držati se ljubavnih pjesama, jer trenutno na pop-rock sceni o politici i stanju u društvu, bez da pri tome zvuči patetično, može pjevati samo Hladno pivo.

Usporedimo li tekst sa svim drugim pjesmama, teško da bi se moglo povjerovati da ih je pisala ista osoba. Izvještačene rime te pretjerana i pogrešno plasirana patetika boli uši, i najbolje je uopće ignorirati postojanje iste pjesme.

Izuzmemo li gore spomenutu blamažu od pjesme, ostatak albuma je već standardno predvidljiv. To ne znači da je loš, već samo da teško može nečime slušatelja dovesti do ekstaze i ostati u sjećanju na dulje staze.

Zaraznog ritma i ‘nelošeg’ sadržaja, “Lungo mare” uspijeva nakratko ‘isprati iz ušiju’ gorak osjećaj uvodne pjesme. No tek sa sljedećom pjesmom, “Kraljica patetike“, Šajeta dolazi na svoje. Lagani pop-šlager nostalgičnog prizvuka, lajtmotiv izgubljenih vremenima i izgubljenih ljubavi ostaje kao vrhunac albuma i, lako moguće, uz “Moji koraki” i “Evergrin” Šajinu najljepša ljubavna pjesma.

Nedugo prije izdavanja albuma novinske stupce Šajeta je uspio popuniti zakulisnim igrama oko pjesme “Jason Donovan” i dobivanjem prava na pjesmu “Too Many Broken Hearts”. Tresla se brda, rodio se miš.

Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla, i kako je Jason Donovan bio izvođač ljigavih pop pjesmuljaka tako ga i Šajo prati u stopu. Zabrinjavajuće je koliko je ljudi zaboravilo na horore osamdesetih, a još je gora mogućnost da će neki od današnjih klinaca pod utjecajem ove pjesme potražiti Donovanove uratke. Da se razumijemo, pjesma je zabavna (ne toliko kao neke njegove druge obrade), ali svejedno neke pjesme i izvođači zaslužuju ostati tamo gdje im je i mjesto. Zakopani duboku u ropotarnicu povijesti.

Njegov su teren spore ljubavne pjesme, posebno one koje obrađuju teme nesretne ljubavi. “Znam” je na tragu “Kraljice patetike” (čak je i melodija posuđena). “Sve drugo je laž” svojom tematikom opisuje put koji su devedesetih prošle mnoge naše ‘umjetnice’ od malog mjesta do svjetala velikog grada i, naravno, teški pad nazad na zemlju.

Zanimljivo je primijetiti da je ovo njegov prvi kompletni album na književnom jeziku. Da li je razlog tome prihvaćanje činjenice da je ‘ča-val’ stvar prošlosti i da su mu zadnjih par godina hitovi “Košulja plava”, “Party za ekipu”, “Evergreen” sve odreda na književnom jeziku, samo on zna.

S godinama je teško ne primijetiti Šajin napredak u lirskom izražavanju, a dok se drži ljubavne tematike, još to nekako i ide. Za sve drugo bolje mu je da se drži kolumni i rasprava u “Piramidi”.

“Kope i špade” su zgodan album i, iako ne jedan od onih za kojim ćete često posezati u fonoteci, u svakom slučaju obavezno gradivo za sve koji su uživali u “Blues berača šparoga“.