Pirati s Kariba

‘Odakle su se sada ovi sada pojavili?’, pitao sam se nakon što sam preslušao novi album skupine Swashbuckle, koja dolazi iz grada, gotovo sigurno, i to ne samo s muzičkog aspekta, najpoznatijeg po tome što iz njega dolaze Bruce Springsteen i Bon Jovi.

Jer ‘piratska naslovnica’ nije mi ukazivala na nešto posebno, samim tim
što je terminologija ‘pirat metal’ sve češće korištena u zadnje
vrijeme, i već mi je postala dosadnjikava.

Uz ostalo i zato što neki bendovi tako nešto koriste vjerojatno samo zato da bi dokazali (ili to htjeli) kako su drukčiji i inovativniji, no ovdje slučaj nije takav. Ili bar ne u potpunosti. Definitivno, ovo je jedno od najvećih metal osvježenja tekuće godine i gotovo da mogu reći kako je ‘pirat metal’ od glave pa do pete. Iz svake sekunde izbija avanturistička atmosfera i osjećate se baš kao da ste na brodu i plovite oko, recimo, Karipskih otoka, a tu i tamo ‘skoknete’ i do euroatlantskih obala u potrazi za ‘žrtvama’.

Mirni, tihi šumovi mora, pa naglašena valovitost, palubski žamor i vreva, napetost i opuštenost, topovske salve, urlici borbe i olakšanja nakon pobjede jednostavno vas natjeraju da zamišljate kako ste dijelom piratskih pustolovina, ili u najmanju ruku gledate “Pirate s Kariba”. Čemu dodatnu vjerodostojnost daju tekstovi koji su u potpunosti vezani uz, barem one kakve viđamo u filmovima, piratske avanture.

Muzička ‘kulisa’ je u potpunosti sinkronizirana sa spomenutim tematikom, a radi se o brzopoteznom, modernom thrash metalu s heavy, death, pomalo i core začinima, popraćenom brojnim akustičnim interludijima autohtonog otočkog egzotično-ambijentalnog ugođaja, koji ‘breakaju’ svaka 2 ili 3 agresivna i visokoenergetska naslova. U njima sound gitara, tam-tam bubnjanja, klackalica, frula i još nekih dodataka doživljavam kao da se malo zastalo na nekom otoku, proveselilo s domorocima i okitilo cvjetnim vjenčićima prije odlaska na novu zadaću.

Već iz ovoga je jasno da je album prepun kontrastnih ‘zbivanja’ pa tako i u onom najvažnijem, muzičkom segmentu, gdje se mogu čuti, recimo, izuzetno grubi death thrash growlinzi ‘potpomognuti’ s clean backovima (najviše u refrenima), urnebesno riffanje, ali i melodično heavy soliranje, groove strofni i catchy refrenski dijelovi. A i superbrzi i spori ritmovi, a je li album totalno zajebantski ili dramaturški, napet, nešto je što je dosta teško odrediti i mislim da ovisi isključivo o načinu na kojeg ga doživljava svaki individualni ‘promatrač’.

Sve se to često događa i unutar individualnih trackova, koji su u prosjeku ispod tri minute, i premda toliko kratki, u njima se stvarno ima puno toga za čuti. Isto tako, sound djeluje svježe, jasno i bistro, baš poput vode na plažama najprivlačnijih otoka, što je znak da se i s produkcijom ozbiljno pozabavilo. Atmosferični akustični početak sa ‘španjoliziranom’ gitarom i sporijim riffovima u pjesmi “Hoist The Mainsail” ne da naslutiti što će se događati u nastavku albuma.

No “Scurvy Back” prava je thrash razaračina s jako glasnim basom (Admiral Nobeard (vokal)), distorzivnim riffovima, agresivnim growl/scream ‘ratničkim’ pjevanjem, dodatno obogaćena sporom međuigricom u središnjem i umjerenim solažama prema završnom dijelu.

“Back To The Noose” je jedan ‘kreatorski thrash’, “We Sunk Your Battleship” sa svojom koncepcijom i rezolutne 53 sekunde trajanja podsjeća na S.O.D. s dodatkom hard core, dok je “Rounds Of Rum” ozbiljno na tragu švedskog melodic death metala.

“Rime Of The Haggard Mariner” osim imenom nema nijedne druge sličnosti s poznatom pjesmom Iron Maidena, jer je to više jedan intermezzo s egzotičnom harmonikom, zapljuskivanjem valova, brodskom sirenom, gajdama i egzotičnim okruženjem kao stvorenim za soundtrack “Američkog Ninje 2”, ali i moguća uvertira za piratski napad što naglašava završnim plotun.

“The Grog Box” još je jedan brzi death thrash, vjerojatno ‘najdeatherskija’ stvar je “Whirlpit“, a kraj dolazi s akustičnim intermezzom “Shipwrecked” te još jednom S.O.D.-evski kratkom thrashcore pjesmom “Sharkbait“, koja druge piratske avanture Swashbucklea dovodi do kraja.

Prve su bile 2006. godine, zvale su se “Crewed By The Damned” i ne znam jesu li tako zanimljive kao ove, s obzirom da ih nisam čuo, a niti znao da su se odigrale. Ali znam da su Commodore Redrum, Admiral Nobeard i Captain Crashride sa svojom posadom poprilično uspješno krstarili morima i oceanima i nastave li tako, mogli bi od Running Wilda preuzeti titulu najutjecajnijih metal pirata današnjice.