Sunnysiders
10 kartolina s daleke obale
Datum izdanja: 03.06.2016.
Izdavač: Spona
Žanr: Acoustic, Blues
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Kad je Daleka obala prije nekih 15 godina rekla da je to to, onda je to zbilja bilo to. Bend se zaista raspao.
Nisu oni to ‘odradili’ marketinški, igrajući tako, poput nekih svojih kolega, na kartu mogućeg reuniona. Oni su to ‘odradili’ junački. Razmirice unutar benda, osjećaj kad s nečim zbilja treba stati ili jedno s drugim u kombinaciji, doveli su do kraha i kraja te što je najgore, do kronično nepopunjene rupe na domaćoj glazbenoj sceni. Daleka obala nikad se kasnije nije okupila, njen dostojan nasljednik još se nije pojavio, pa prema tome, i najvećim cinicima je sigurno postalo jasno kako je tih dana uzimanje Daleke obale zdravo za gotovo bilo potpuno pogrešno.
Da Hrepić kojim slučajem nikad nije čuo za Roberta Johnsona ili bilo kojeg drugog delta bluesera, ili da nikad u život nije imao doticaja s komercijalnom glazbom, njegov dalmatinski blueserski izričaj sigurno bi zvučao autohtonije, možda u sličnoj mjeri kao što to zvuči Tinariwenov pustinjski blues.
Album “10 kartolina s daleke obale” zvuči upravo tako – poput pokušaja sviranja novog bluesa, s namjerom da i šira masa s njim bude zadovoljena. Konačni je proizvod, kad se sve zbroji i oduzme, zapravo uhu poprilično ugodan. Premda se rijetko koja obrada kvalitetom približila originalu, album ima divan tok, lako je slušljiv, ničim nije nametljiv, dobro je produciran te svakako dobro ide uz ljeto koje je već počelo.
Akustični instrumenti prevladavaju, bilo da je to gitara ili ukulele, cajon je osnovna udaraljka, a vokalne dionice podijelili su Hrepić i Antonija Vrgoč. Pjesme djeluju kao da su odsvirane u šutu (moguće da i jesu), u manirama tradicionalnog bluesa, bez dodatnih nasnimanja i ušminkavanja.
Dalmatinski je ugođaj od uvodne “Ona zbori” pa do posljednje “Zadnje pjesme” prisutan, no ne na onaj način na koji bi bio kad bi se u ovim aranžmanima mogao čuti vokal Marijana Bana ili gitara Jadrana Vuškovića. Međuigre Hrepićevog prljavog glasa i onog kristalno čistog Antonije Vrgoč ostaju zasjenjeni izvornim izvedbama. Zvučne kulise primorja također ne pomažu dovoljno. Primjerice, na famoznoj “14 palmi” ni zvukovi ugodne akustične gitare pomiješani s lijenim valovima i bezbrižnim galebovima nisu dočarali primorski ugođaj u onoj mjeri kojom je to u originalu dočarao Ban, isključivo sa svojim glasom.
Ista je stvar s antologijskim “Sušac bluesom“. Premda se radi o odličnoj Hrepićevoj verziji, ovu pjesmu teško je slušati uz izostanak Vuškovićeve clean gitare i opet, vokala Marijana Bana. Hrepić kao vokal daleko najbolje funkcionira na “Prolaze mi godine” koju je uostalom otpjevao i u originalu.
Ono što je najjača strana ovog albuma umijeće je prearanžiranja. Bilo da se radi o izvornom hard rocku s “Prolaze mi godine”, funku “Zadnje pjesme” ili besprijekornom bluesu “Sušac bluesa”, Hrepić i Sunnysidersi iz svakog žanra uspješno izvlače ono nabitnije za potrebe vlastitog glazbenog izričaja. Istina, oni zvuče puno bolje s vlastitim pjesmama, no ovakve obrade Daleke obale itekako su dobrodošle.
Ovdje se sigurno ne radi o pokušaju života na staroj slavi već bi se reklo da je vraćanje stare slave u život glavna bit, a s time, dakako, i očuvanje Daleke obale od grozote zaborava. Suvišno je i pojašnjavati zašto i koliko je to bitno.
Tekst: Ivan Miočić