Odmah mi je zapelo za uho

Jurica Pađen, ikona i jedna od najvećih konstanti hrvatskog rocka, nikada nije spadao u kategoriju ljudi koji su, osim svojom muzikom, previše govorili o sebi i svojim djelima.

Čak bih rekao da je nedostatak njegovih ‘senzacionalističkih’ istupa, što su neki njegovi kolege radili i rade, možda dijelom i ‘zaslužan’ da se ovaj odličan bend rijetko kada spominje na početku priča o tzv. ‘Novom valu’, iliti hrvatskom rocku na prijelazu iz sedamdesetu u osamdesete.

Naravno, ne želim time reći da se Aerodrom nije doživljavao važnim dijelom tog zlatnog, neponovljivog razdoblja HR rocka, ali isto tako mislim da se uloga ovoga benda često i nije prikazivala onako velikom kakva je ustvari ona bila.

Jer, sjetimo li se određenih bendova koji su dizani u nebesa zbog jednog ili eventualno dva dobra albuma, onda se nameće logično pitanje gdje je u toj priči mjesto Aerodroma, koji je objavio nekoliko antologijskih izdanja (“Kad misli mi vrludaju”, “Tango bango”, “Obične ljubavne pjesme”), koji svoje mjesto već odavno imaju u svim ozbiljnim enciklopedijama našeg rocka.

No dobro, da se ne zapletem previše s poviješću i osobnim pretpostavkama da je Aerodrom daleko bolji bend nego vlada percepcija o njemu, pogotovo među mlađim rockerima, tu ću završiti ovaj nostalgičarski monolog.

Ali ipak, bend je to s kojim sam rastao pa mi se činilo prikladno spomenuti neke stvari, mada, da ne bude zabune, naišao sam i na dosta analiza koje se poklapaju s mojima, što mu uvijek radovalo.

S takvim sam dojmovima i dočekao novi album vrlo prikladnog, jednostavnog i ‘pogođenog’ imena. Pogođenog zato jer je ovo baš takav, rock ‘n’ roll album, koji je ponudio upravo ono što se od njega tražilo.

Prepoznatljiv ‘aerodromski’ rock u kojemu nema egzibicionizma, bilo u skladateljskom, producentskom, instrumentalnom, a još više ne u pjevačkom izražavanju. Traži li se nešto takvo, to se ovdje neće sigurno neće naći. Da odmah otklonimo i najmanje sumnje.

Ali će se zato pronaći puno toga što treba imati jedan rock album. Prvo, ovo je instrumentalno vrlo snažan, temeljit i utjecajan album. Također, posao u produkcijskom dijelu (Pađen, Smokva, Šojat) je, možda prozirno i isprazno rečeno, ali je doista tako, profesionalno odrađen, s time da se u toj profesionalnosti pripazilo da se ne prijeđu granice rockerskog izražavanja i previše ne ‘zagazi’ u mainstream ili komercijalu. Kako kome bolje odgovara.

Iako se možda i ne čini tako, jer ne sadrži masu prljavih rockerskih riffova i oštrijih solaža, ali ovo je definitivno gitaristički album, s prepoznatljivom ‘pađenovskom’ gitarističkom kombinatornom melodijom u svim ‘žičanim’ presjecima.

Ipak, ako se netko zaželi i oštrijih riffova, njih će pronaći u naslovnoj kompoziciji “Rock @ Roll“. Ne treba zaboraviti istaknuti kako su i ostala ‘osnovna’ instrumentalna izražavanja (Tomislav Šojat, bas i Slavko Pintarić-Pišta, bubnjevi) unutar zadanih ‘aerodromskih’ standarda.

S tekstualne strane rekao bih da Jura i dalje piše ‘obične ljubavne pjesme’, mada ne u pravilu. Pa tako pjeva o gazdarici čiji ga pas čudno gleda (“Tvoj pas me čudno gleda (Čuko haj šapu daj)“) ili pak bankarskoj službenici (“Odma mi je zapela za oko“).

Osim većine pjesama s ovima sličnim lyricsima, u koju kategoriju spada i “Mili moj anđele” koju je Jura posvetio svom sinu, tu ima i drugih, poput recimo “Osama“, u kojoj se pjeva o talačkoj krizi u avionu, sagledavanoj, odnosno ispričanoj, u prvom licu jednine.

Spomenimo i “Nije meni žao“, akustičnu country pjesmicu s minizagorskim folk prizvukom (instrumetalni “Beži Jenkec cuk ti bu pobegel”), te još jednu ljubavnu, lijepu baladu “Kći starog vodeničara“.

Zatim “Fait Accompli“, koju su svojevremeno Jura i Štulić posvetili Lennnonu te “Sretna vremena“, jednu od najstrukturalnijih i najkonstruktivnijih, u kojoj ima dosta back-pjevanja (Smokva, Zdravko Tabain (Cubismo)), klavijatura (Zlatan Došlić) te bubnjarske ispomoći (Tabain).

Mogao bi nabrojiti i preostalih par koje kvalitetno ne ‘tapkaju’ previše za ovima, osim jedne koja mi se nije baš dopala (neću nikako reći koja), ali ipak treba nešto i ostaviti ‘u zraku’. Kao što sam već istaknuo, procjena je da je ovo pravi, klasični Pađenov album, koji, generalno gledajući, nema slabe ili slabije točke.

Jedan od razloga je i taj što je njegov autor komponirao muziku koja je očito iz njega ‘izbijala’ kao produkt prirodnog procesa, a ne na umjetan način, pod pritiskom izdavača na temu ‘moraš snimiti album’. Zato ova ekipa i nije imala problema da ga finišira. A to je još jedna bitna stvar, potrebna da on ispadne ovakav kakav je – jako dobar.