Novo svjetlo u hrvatskom etnu

Nakon niza rasprodanih koncerata, što u Hrvatskoj, što u obližnjim državama, grupa Afion je uspjela složiti album te ga jednostavno nazvala po grupi. U dvije godine, uspjeli su održati gotovo stotinu koncerata, od kojih su mnogi bili na visokoj razini, tako da se nestrpljivo čekao prvijenac benda, kojeg su snimali u obiteljskoj atmosferi (kako sami kažu na svojoj web stranici) studija Šišmiš u Velikoj Gorici.

Prije nekoliko godina, Lidija Dokuzović, studentica etnologije u Zagrebu zaljubila se u tradicionalnu glazbu Hrvatske, Bosne i posebno Makedonije. Iz neizmjerne radosti pjevanja kod kuće, proizašla je želja za okupljanjem istomišljenika i osnivanju benda koji bi izvodio staru narodnu glazbu naših prostora.

Tako je 2003. uspjela oformiti bend i nazvala ga Afion, što na makedonskom znači mak, a po grčkom korijenu riječi opijum.

Bend se sastoji od šest članova i svi su dobro glazbeno potkovani. Opus bi im se mogao svrstati u, kako je sada to moderno reći, world music, ili po naški etno. Koriste mnoge instrumente od starih tradicionalnih do akustične gitare, a sve to da što bolje dočaraju pjesme koje njih same u mnogome inspiriraju.Glavna okosnica Afiona su ženski vokali koji vješto pjevaju tužnije skladbe, ali i jednako dobro vesele poskočice, a ponekad se i ‘sukobe’ s dubokim muškim glasovima.

Prva pjesma na albumu “Baroš, oj, Barica” već je poznata pjesma koju ste mogli ovo ljeto poslušati na top ljestvicama nekih radio stanica jer ona slovi kao svojevrsni singl. U njoj se odmah mogu prepoznati zvuci flaute, afričkog bubnja, kontrabasa, zvečki, uz gitaru na kojoj se ponekad osjeti zaigranost gitarista.

Ovakva zaigranost proteže se kroz cijelo izdanje što mi se posebno sviđa. Makar pjesma bila tužnih tonova, oni ju znaju odvesti u življe vode na koje se može i dobro zaplesati za što je najbolji primjer “Alaj, alaj, Jano“.

“Devojče, devojče” je makedonska pjesma o neostvarenoj ljubavi između siromašnog momka i premlade djevojke. Ovdje se prvi puta javljaju muški vokali, koji odlično daju kontrast vokalisticama, a pjesma je zanimljiva po bjesomučnom ubijanju kontrabasa i gitare na samom početku pjesme.

“Slavuj” je slavonski blues, kako su to šaljivo napisali u knjižici, “Ciciri miciri“, što i po samom naslovu možete zaključiti, je vedra pjesma uz koju bi se moglo dobro otplesati kolo, “Okruglo zeljiče” je stara međimuska svadbena pjesma, pa je i takva atmosfera u pjesmi s izraženim trubačima, a “Dej mi, Bože” je predivna ljubavna pjesma (“Ti si meni po sredini srca, kak v črleni jabuki koščica“).

Melos naših prostora je vrlo zanimljiv i raznolik što se dobro može uočiti na ovom albumu. Afion je pokazao našoj estradi da se mora zamisliti, te način kako se može koristiti naša tradicionalna glazbena baština u stvaranju hitova bez potrebe potkradanja ‘grčko-rimskih’ stilova koji prevladavaju u današnjim kvazi-hitovima.

Dok su na domaćoj sceni i dalje vodeće i najeksponiranije zvijezde hrvatskog etna Dunja Knebl i Lidija Bajuk, za koje smatram da lagano stagniraju posljednjih godina, Afion je nešto drugačije što bi moglo donijeti novi dašak, a možda i započeti novi etno val u nas.

Sat vremena glazbe na debiju Afiona vrlo su ugodni, te spajaju tradiciju s modernim svijetom u skoro idealnom odnosu.