Nije šala, Ryan Adams u metalu

Jedan od najproduktivnijih autora u posljednjoj dekadi je Ryan Adams, budući da je u to vrijeme izdao čak 11 albuma od kojih ćemo mnoge pamtiti, dok su neki ipak pali u prosjek zbog njihove velike količine.

Krajem 2000. je započeo karijeru s country/americana albumom “Heartbreaker”, da bi potom započeo šarati po žanrovima, više se približavajući rock formi (posebno na “Rock N Roll”), ali najčešće je ostao vjeran svojem matičnom zvuku s prvijenca. U međuvremenu je svirao i punk (The Finger), izdao niz demo-albuma preko neta, da bi se posljednjih pet godina skrasio s The Cardinalsima. Za novi solo-početak izabrao je i novi žanr kojeg se još nije dohvatio u svojoj karijeri, a to je metal.

Čuješ metal i Ryan Adams u istoj rečenici, pa svakom normalnom dođe na pamet pitanje kako može jedan vrstan americana autor zabrijati na tako nešto… Odgovor je jednostavan, istraživanje nepoznatog i želja za dokazivanjem u drugim stvarima, osim u onome gdje je pri samom vrhu i gdje se mnogo puta iskazao.

“Orion” ne blješti od brutalnih riffova i deranja unedogled, već je Ryanov metal više klasičnija izvedba metala od prije 30-ak godina pod najvećim utjecajem Motörheada od kojeg je ipak podosta slabiji, iako i ova ploča ima svoje vrline.

Kada sam čuo kuda će Ryan krenuti, zapitao sam se kako će to vokalno iznjedriti jer mi je njegov vokal uvijek više odgovarao nježnim i emotivnijim temama, nego žestokim i brzim. Skepse zbog boje glasa su ubrzo nestale jer se interpretacija solidno uklopila u atmosferu pjesama, iako u bržim pjesmama ponekad opako zaškripi.

Ono što najviše fascinira na “Orionu” su melodije jer svaka skladba ima dozu radiofoničnosti, pa i u ovakvom obliku pjesme su vrlo slušljive, te bi se mogle svidjeti velikom dijelu novih fanova, dok će ga oni njegovi okorjeli fanovi koji ga prate još od ranih početaka ipak zaobići zbog neuobičajenog ‘sounda’.

Da sve nije puko ispucavanje svojih želja, Adams pokazuje pred kraj albuma kada piči svoje najbolje pjesme na albumu, a to su u prvom redu “Ghorgon, Master of War” i “Ariel” koje uopće ne zvuče kao da ih je napravio neki novak u žanru. Svu energiju je potrošio u nekoliko pjesama, pa ostale zvuče nešto blaže i s manjom silinom, što u konačnici daje tek prosječan album s opaskom ‘moglo je to puno bolje’.

Šetnja metalom na “Orionu” prošla je solidno. Iznenađujuća odluka nakon raspada suradnje s The Cardinalsima nije bilo tek puko odrađivanje nečeg nepoznatog, već jedna vrlo zabavna ideja koja dokazuje koliki genij posjeduje Ryan Adams. Ok, često pretjeruje sa štancanjem albuma koji izlaze kao na tekućoj vrpci, ali oni barem ne balansiraju kvalitetom kao kod Omara Rodriguez-Lopeza čiji su solo-albumi užasni (Omar ih izdaje gotovo svaki tjedan).

Bit će zanimljivo vidjeti sljedeću Ryanovu odluku, hoće li i dalje istraživati metal, krenuti prema nekom drugom žanru (možda elektronika ili reggae?!) ili će se vratiti na staro. Gdje god da krenuo, vjerujem da će album biti barem ovakve kvalitete jer jednostavno on ne može lošije… Ili se možda varam?!