Nema brige, dobili smo pravi Muse album

Pred nekoliko godina dečki iz Musea rekli su da razmišljaju o prestanku objavljivanja novih albuma. Na svu sreću, to još nisu pretvorili u praksu, pa smo tako 2009. dobili “The Resistance”, a sada “The 2nd Law“.

Same najave za album bile su malo zabrinjavajuće, naveliko se pričalo da će bend duboko zagrebati u dubstep vode što je vjerojatno mnogima loše sjelo jer danas svi kemijaju s njime. Da odmah odbacimo sve iluzije, “The 2nd Law” nije dubstep album, ali kao i prošli “The Resistance” koji je bio najavljivan kao klasični album, ima utjecaja o kojima se najviše pričalo prije izlaska albuma, a to se najviše osjeća (ponovno) pred sam kraj albuma.Druga stvar koja je bila podosta zastrašujuća bio je pomak datuma izlaska. Izgleda da se Museovci nisu htjeli boriti s The Killersima za prvo mjesto Brit charta, pa su se kao papci povukli za dva tjedna. Šteta, baš me zanima kako bi bitka završila jer mislim da bi Muse pobijedio. Evo i razloga zašto…“The 2nd Law” je pravi Muse album, album koji ne vode samo jedna ili dvije pjesme kao na prošlom “The Resistance”, ima širok spektar utjecaja, a ponovno je sve zapakirano u karakterističan zvuk benda, imali su službenu himnu Olimpijskih igara… Da ne zaboravimo, tu je i pjesma “Madness” koja je najavila cijelo izdanje, za koju možemo reći da pripada u sam vrh njihove pjesmarice.

“Madness” je rađena po receptu koji danas prolazi (čitaj dubstep), elektronički bas i bubanj nose pjesmu uz zarazne back vokale i izražajnu vokalnu interpretaciju Matthewa Bellamya koja navodi kao da je sutra apokalipsa. Sve je u nekoj laganoj i spokojnoj atmosferi koja se postepeno pumpa (svako malo se uključuje još pokoji instrument) do stadionsko-simfonijskih proporcija pred finale pjesme.

Inače, album započinje sa “Supremacy” koja zvuči kao da su Led Zeppelin napravili pjesmu za neki od novijih filmova iz serijala Jamesa Bonda uz veliki dodatak mračnih orkestracija. S druge strane “Panic Station” sasvim je drugačija, vrlo plesna rock stvar. U njoj bismo mogli pronaći najveći uzor u Franz Ferdinandu, pomiješan s ranim Peppersima (“Freakey Styley” i “Mothers Milk”) uz dodatak plesnosti Scissor Sisters.

Koliko klasična glazba utječe na rad Musea mogli smo se uvjeriti već mnogo puta, posebno na posljednjem albumu, a da tradicija ostane poslužio je kratak intro “Prelude” koji je uvod u službenu himnu Olimpijskih igara u Londonu 2012., pjesmu “Survival“. S njom su ponajviše podsjetili na grupu Queen. Eksplozivna, a opet vrlo melodična i himnična pjesma s karakterističnim, ponegdje i gotovo opernim vokalom. Pravi izbor za Olimpijske igre na Otoku.

“Follow Me” je tipična museovska skladba zaraznih klavijaturskih igrica, ubitačnog basa i bubnja, himničnog refrena, ali i novih utjecaja, budući da baš u refrenu zabriju na new rave za kojeg su vjerojatno najviše krivi producenti iz benda Nero. Sve skupa je vrlo dobro i upečatljivo zapakirano zbog čega me ne bi začudilo da upravo ova skladba bude jedan od sljedećih singlova s albuma. Nakon nje slijedi “Animals” koja zvuči nekako blijedo u odnosu na sve do sada s albuma.

Drugi dio albuma započinje s “Explorers” koja pripada u kategoriju uspavanki, “Big Freeze” zvuči kao da je ispala s nekog albuma U2 gdje se irski bend pomalo poigrao s elektronskim dodacima, sanjivu “Save Me” i brutalnu “Liquid State” skladao je i otpjevao basist Christopher Wolstenholme, a u njima govori o svojim problemima s alkoholom.

Na posljednjim albumima benda navikli smo na grandiozna finala. Gledajući unatrag, možemo reći da nema bolje pjesme od “Knights of Cydonia” da začini toliko dobar album kao što je bio “Black Holes and Revelations”, dok je na prošlom završetak pripao “Exogenesis” trilogiji koja je navodno pokradena, pa su dečki zbog toga na sudu.

Ni “The 2nd Law” nije razočarao po tom pitanju jer su se dečki poigrali sa svim novih utjecajima na posljednje dvije skladbe koje su prikladno nazvali “The 2nd Law: Unsustainable” i “The 2nd Law: Isolated System” gdje su mnogo toga prepustili mješavini dubstepa i new ravea.

Zadnjih desetak godina od “Absolutiona” naovamo, Muse guraju svoj talent naprijed, ne želeći se izražavati u samo jednom ograničenom manevarskom prostoru koji su patentirali i usavršili. Tim različitim izletima u klasiku ili dubstep oplemenjuju svoj zvuk koji često zvuči kao himnična erupcija emocija pred kraj svijeta, poput onih glazbenika pred potapanje Titanica. Kada pogledamo u svijet oko sebe, njihove tamne misli uopće ne izgledaju toliko daleko jer se mnogo toga urušava poput kule od karata.

Šesti album “The 2nd Law” sigurno nije vrhunac karijere benda, ali uspoređujući ga s drugim albumima možemo reći da je tik do “Absolutiona”, bolji od prošlog albuma, a slabiji od “Black Holes and Revelations”, dok prva dva albuma tako i onako rijetko tko više spominje u ozbiljnim pričama o Museu. Time je bend dobio odličan materijal kojem slijedi promocija koja će zasigurno biti uvjerljivija od “The Resistancea” gdje je svega nekoliko pjesama bilo objavljeno kao singl. Ovdje je singl potencijal mnogo veći.

Zanimljivo je vidjeti da se i Christopher sigurnije uključio u stvaranje i pjevanje. Njegove skladbe možda jesu malo neuobičajenije, drugačije, ali sve je to u stilu Musea i vjerujem da će se fanovima sviđati jer vokalne akrobacije koje Matthew izvodi mogle bi jednog dana ubiti njegov glas, pa zašto ne odmah imati pomoć pri ruci.

Muse su Britanci, “The 2nd Law” zvuči britanski, uspjeh je neminovan. Punjenje velikih dvorana i stadiona već je uobičajena stvar za njih, a vjerujem da će “The 2nd Law” ponuditi dimenziju više u budućim nastupima, baš kao što su to i učinili sa samim albumom.