Muse “Will of the People”: Euforično razbijanje svijeta u depresiji

Kreativno gledajući, Muse već jedno duže vrijeme pada s kvalitetom albuma, što je kulminiralo posljednjim, teško slušljivim, albumom “Simulation Theory” objavljenim prije četiri godine. Na svu sreću, ranije su toliko toga dobroga objavili da se za svoju karijeru ne moraju brinuti, posebno ako tome nadodamo i koncerte koji su isplanirani do najsitnijih detalja.

Kad neki bend toliko voliš, a on te duži niz godina (studijski) razočarava, jednostavno nema više tog uzbuđenja prilikom objave novih singlova kao nekada u vrijeme ‘obožavanja’. Možda je to i najbolja stvar koja mi se dogodila s ovim albumom jer sam tek par singlova poslušao djelomično, jer jednostavno nisam imao volje ‘dublje’ ući u njih. Kako sam i dalje stara škola, preferiram album naspram singlova, tako su ti singlovi prošli pored mene brže nego su stigli, jer mi je sve zvučalo kao nastavak na “Simulation Theory”. Ipak, album je konačno tu, kao i moja preokupacija s bjesomučnim preslušavanjem…

Kao što sam već ranije natuknuo, Muse se od svojih utjecaja nije pomaknuo, to su i dalje space rock epopeje koje aranžmanski mnogo duguju ostavštini grupe Queen, dok Matt i dalje voli vokalne akrobacije, čime pjesme dobivaju na onoj prepoznatljivoj draži koju volimo kod ovog benda.

Ukratko, nakon prvih preslušavanja, jasno je da je “Will of the People” znatno bolje i cjelovitije djelo od posljednja dva albuma “Simulation Theory” i “Drones”, pa se nadam da je bend prebrodio kreativnu krizu koja ih je držala proteklo desetljeće. Istina, daleko je to od njihovih najboljih izdanja, ali ipak, u ovom trenutku sam zadovoljan i s ovakvim izdanjem koje ima temelje u ranijim radovima, a nadogradnju u nekim novim zvukovima s čime su ponovno pomaknuli svoju glazbu u dobrom smjeru.

Tu pod prvo mislim da je i dalje baza glazba ’80-ih, kao i na “Simulation Theory”, ali produkcijski je sve puno bolje smiksano, pa su pjesme u startu mnogo prodornije, zanimljivije, čak bih rekao i radiofoničnije. Ono što je dobro jest da su tome nadodali i cijeli niz ranijih utjecaja, od glam rocka do industriala, odnosno ‘svojeg’ alter rocka koji ih je i proslavio, pa zvučna kulisa (uz par iznimaka) zvuči kao lijep presjek dosadašnjeg rada.

Depresija, represija, propast svijeta i sve slične teme, dugogodišnji su motivi benda, pa tako se i ovdje nije ništa promijenilo po tom pitanju, samo je sad situacija takva da stihovi pričaju o sadašnjosti, a ne nekoj utopijskoj budućnosti. Razne krize, od pandemije preko ratova do velikih inflacija, jasno pokazuju koliko museovska viđenja budućnosti na prethodnim albumima nisu bila puka fikcija, pa tako i “Will of the People” ima momenata o kojima se može podrobnije istraživati.

Naravno, kad rezimiramo sve ovo, jasno je da će album imati dvije oštrice. Sav taj glamur i pretjerana produkcija mogli bi odbaciti neke od albuma jer, realno, on je ‘napumpan’ kao nijedan do sad, ali to je i poanta ovog benda koji želi pomicati svoje granice i traži nove motive kako dalje. Ono što je najvažnije, u takvoj produkciji pjesme nisu izgubile onu svoju osnovnu nit, melodije i refreni se lijepo razvijaju, čime kao da su našli neku svoju novu mladost i zanesenost.

Naslovna “Will of the People” otvara album i ona spada među ove pjesme kojoj pretjerana produkcija najviše škodi. Do nje je još jedan prethodni singl “Compliance”, koja bi odlično odgovarala albumu “Drones”, iako ima jake utjecaje uvodnih albuma koje upotpunjuju prodorni synthovi. “Liberation” je prepuna obrata, pa nije teško zaključiti da je ovdje Queen bio glavni motiv. Možda najviše predvidljiva pjesma na albumu je najavni singl “Won’t Stand Down” koja ima sve elemente koje bi Muse singl trebao imati, ali možda baš iz tog razloga ona spada među slabije pjesme albuma. Prvu polovicu albuma zatvara Matt koji uspješno glumi Adele u “Ghosts (How Can I Move On)” – meni je ovo prekrasni moment.

I dok s ovakvom polovicom albuma možemo biti zadovoljni, druga polovica ju nadmašuje u svim segmentima. Najnoviji singl “You Make Me Feel Like It’s Halloween” zvuči kao poigravanje s ostavštinom Kissa, “Kill or Be Killed” vrhunska je industrial/metal skladba koja ukazuje da u njima ima još uvijek pregršt dinamita, “Verona” je predivna synth-pop balada na razmeđi između Depeche Modea (atmosfera) i U2 (gitara), dok album završava s “We Are Fucking Fucked” kojoj naslov mnogo tog objašnjava.

Namjerno sam preskočio devetu pjesmu “Euphoria” koja meni zvuči kao pravi Muse hit kakvog bend nije imao godinama. U njoj je spojeno sve dobro što Muse može ponuditi u jednoj radiofoničnoj, brzoj pjesmi velikog refrena, a ako bih uspoređivao s nekim od njihovih ranijih pjesama, ovo bi definitivno zvučalo kao dijete pjesama “Bliss” i “Knights of Cydonia” stvoreno za eurovizijski nastup.

I tu realno mogu stati i postaviti jedno logično pitanje – kako ova pjesma do sad nije bila singl, a objavljeno ih je pet od ukupno deset pjesama na albumu. Kad bih malo proširio priču, osobno smatram da su “Verona” i “Ghosts (How Can I Move On)” bolje od nekih singlova, pa je možda i bolje da ih unaprijed nisam pomnije slušao jer bih dobio sasvim drugačiji dojam o albumu.

Ovako, slobodno mogu reći da sam nakon dugo vremena (‘ajmo precizirati, deset godina) konačno dobio album Musea u kojem uživam sa svakim novim preslušavanjem. Singlovi su raznoliki i definitivno ne daju pravu sliku albuma jer album skriva još neke bisere koji ovako u cjelini djeluju vrlo upečatljivo i moćno.

Zaključak – Muse već dugo nije zvučao toliko suvislo i zaokruženo, s bazom u svom ‘starom’ zvuku kojeg su fino modernizirali u deset britkih (pretjerano produciranih) ‘hit singlica’ koje bi mogle zavladati radijskim eterom. Izgleda da depresivna vremena dobro djeluju na Matta i ekipu.