Negativno brojanje za Negativ

Zvijezde su se poklopile u slučaju beogradskog sastava Negativ. Vrijeme njihovog oformljavanja izvanredno je ‘leglo’ u koordinate namjera tada vladajuće SPS oligarhije za stavljanje mlađe populacije pod svoje okrilje. Naizgled – sve je bilo tu, ljepuškasta pjevačica, gomila mladih, prividno buntovnih momaka, i glazba koja je sličila na rock, jer su u prvom planu bile vrišteće gitare, ali i dovoljno umivena i ispeglana, ne pretjerano bučna i bez šporkih tekstova i škakljivih tema koje glazbenici vole da upućuju na konto aktualnog momenta u državi.

Pseudo-rok Negativu prošaranu srcedrapateljskim ‘ja-te-volim-ti-me-ne-voliš’ temama s lakoćom su prihvatili uzbuđeni pripadnici teen armije, ali su ga lako prigrlile i njihove tate i mame, odahnuvši nad činjenicom da rock nisu samo ‘glibavi kosmurani i narkomani’, nego i fine djevojčice i dječaci. Naravno da Negativ nitko ne može okriviti zato što je, u pravom trenutku, ponudio izmišljenu, ispoliranu verziju onoga što bi se doslovno moglo nazvati rockom (a u stvari je jednostavni pop, samo s prebučnim gitarama), niti što su postali miljenici državnih medija kada je malo tko to očekivao, ali se ipak postavlja pitanje da li bi danas inače prosječni Negativ s natprosječnom pjevačicom bio tu gdje je, u prvoj ligi ‘domaćih’ grupa, da nije bilo pomoći odozgo.

Glavni ‘Negativac’ je, dakako, Ivana Pavlović, izvanredan ženski vokal sa zavidnom estradnom kilometražom. S rap sastavom Who’s The Best snimila je dva albuma, posuđivala glasove otvaračicama usta SRJ dancea (najznačajniji snimak “Oči boje duge” degutantnog dr. Iggyja), da bi se skrasila u vodviljskom kvintetu Tap 011. Suprotno očekivanjima, umjesto za lagodan život lutke s disco podija, odlučila se za avanturu nešto čvršćeg zvuka, pretvorivši garažni bend ‘s kraja’ u srpsku varijantu tada popularnih Skunk Anansie. Vremenom je zvuk mijenjan, i od cover-verzija sastava Pearl Jam, Red Hot Chili Peppers, Alanis Morissette ili Lenny Kravitza, došli su do aktualnog izdanja, u rozom omotu, izdanog za ‘rozu’ izdavačku kuću.

“Tango” je, u cjelini gledano, prilično smušen album, neiscibren, maglovit u svojim namjerama i atmosferi koju bi trebao da dočara. Malo složeniji nego ranija ostvarenja, s novim aranžmanskim rješenjima (klavijature kao veoma bitna komponenta) i kompliciranijim dionicama, pun je istinski blistavih momenata, ali i nevjerojatne dosade, apatije i besmisla, zagubljen negdje na putu dokazivanja da je Negativ ozbiljan bend, a ne samo šarena tinejdžerska atrakcija. Nosač zvuka otvara konglomerat od tri pjesme koje bi, bez po muke, mogle biti potpisane kao jedna duža, jer nikakvih otklona nema koji bi laku dosadu što tvore razbile na nejednake, pamtljive cjeline. Smjenjivanje ritmova, višeglasje, režuća ritam linija – svi ti sitni muzičarski trikovi nisu bili dovoljni da tijek ponuđenog meandrira na valjan način.

Nasuprot njima, stoje četiri hitične pop kompozicije, vesele, lako pamtljive – “Ljubav“, “U inat”, “Superstar” (jedina pjesma na engleskom) i prvi skinuti singl, najbolji na albumu “Čarobni napitak” – i upravo bi ove pjesme trebale pokazati pravac kretanja kojim bi se Pavlovićeva i ortaci trebali dalje kretati. Melodija, laka i fina, bez mnogo filozofiranja i nategnute kompliciranosti naročito u vokalnim dionicama, kako je na ovom albumu slučaj.

Direktni citati u pjesmi “Kad se svetla ugase” očigledan su dokaz da Pavlovićeva dobro zna tko je u svijetu još devedesetih bio tvorac njoj omiljenog pseudo rocka – ženski bend 4 Non Blondes i njihova ispisnica Pink imaju na Balkanu svog aduta u promoviranju girl-pow(d)er ideologije, a da praćenje trendova nekada zna biti i uzaludan posao pokazuje i ponovno uvrštavanje velikog hita “Ti me ne voliš” na album “Tango”, ali prebačenog u latino ritam. Mutaciju je pretrpila i pjesma s “Beovizije” – “Zbunjena”, koja je iz domena la-la-la popjevke prebačena u rock areal.

Naslovna je pjesma, kako i pravilo nalaže, trebala biti zavodljiva i mistična, erotična i sentimentalna, a da li je, teško je reći. Možda nekome preplitanje harmonike, električnog basa i gitare, koje se nastavlja u riffovima filani refren i višeglasje, zaista zaslužuje te epitete, ali ja nisam toga mišljenja. Šuplja produkcija je progutala melodiju koja je imala potencijala da postane mega-hit, možda i najveći u prošloj godini. A ako je nekome slučajno čudno, zašto se jedan nazovi-rock bend odlučio za tango kao ključni artikal u svom asortimanu, sjetite se sile izvođača koji su posezali za istim rješenjem u trenucima kreativnog vakuuma, od Aerodroma do Shakire. Posebna priča su legendarni Rokeri s Moravu i njihov kemp biser “Tango Javorka”.