Kad pjesnik nema puno toga da kaže

Prije tri godine, kad je Riblja čorba izdala “Minut s njom“, moglo se nagovijestiti da su Đorđević i njegova četa na tragu vraćanja na ploče iz sredine osamdesetih, dakle, nije remek-djelo, ali jest pošteno napravljena i nadahnuta ploča.

Novi album “Uzbuna” sugerira da je “Minut s njom” ispao ‘minut s inspiracijom’, odnosno, inspiracija se nije dugoročno održala. “Uzbuna” neće uzbuniti ni fanove niti oponente. Fanovi će reći da su dobili točno ono što očekuju od benda, a oni kojima je Čorba odbojna naći će novi razlog da taj bend izbjegavaju. “Uzbuna” se razlikuje od “Minut s njom” u načinu stvaranja muzike: dok je na “Minut s njom” uglavnom Bora Đorđević stvarao i stihove i glazbu, na “Uzbuni” se više držao suradnje s ostalim članovima grupe.Produkcije se pak držao John McCoy, nekadašnji basist Gillan Banda i stari suradnik s “Mrtve prirode”, “Buvlje pijace” i “Istine”, no istina je ovdje vrijedi stara poslovica ‘Garbage In, Garbage Out’.

Na žalost, na “Uzbuni” se redom vrti ispodprosječni arena-rock sedamdesetih i osamdesetih, koji ne bi popravili ni McCoy, Rick Rubin i Dave Fridmann zajedno. I nije problem ni svirka, ni produkcija (Riblja čorba koncertno je vrlo aktivan bend koji svake godine odsvira pedesetak koncerata u prosjeku), nego gotovo nepostojeći motivi da se objavi album. Gotovo sve je već prije viđeno, jedino što je novo Borine su bitke s liječnicima i zdravljem i nije čudo što baš na tim temama pokazuje najviše strasti.

Doduše, na “Uzbuni” postoji nekoliko proplamsaja inspiracije, no to su tek sporadični trenuci koji podsjećaju kakav je Čorba bila bend. Duhoviti brojevi “Od čega ću bre da umrem” i “Lelek Serba” podsjetit će na stare zezalice ove srpske grupe, i u njima je Đorđević uspio zazvučati autentično.

Album otvara solidna kratka žestica “Uzbuna”, a zatvara najbolja pjesma na albumu, balada “Sam sam pao, sam se i ubio“. “Od čega ću bre da umrem” aktualizira bitku hedonista Bore s doktorima i uspijeva poentirati, a “Lelek Serba” (novi tekst na melodiju “El Condor Pasa”) nalazi Đorđevića u starom provokativnom raspoloženju čovjeka koji je danas nacionalantiglobalist. Osim “Sam sam pao, sam se i ubio“, valja spomenuti i solidnu dilanovsku “Ti ne znaš šta ćeš da budeš kad odrasteš“.

Pažnju će privući i “Užasno mi nedostaje“, koja je, sudeći po izjavama aktera, bila napisana za Cecu Ražnatović, no ona je do sada nije objavila. Iako je ova okolnost bila dosta apostrofirana u susjednim medijima, to nije bio prvi put da Đorđević piše narodnjake. Cecu i Boru će, zahvaljujući Đorđevićevim eskapadama, mnogi staviti u isti kontekst, no s umjetničke strane riječ je o baladi koja će evocirati starije Čorbine pjesme sporog tempa i koja neće ostaviti neki naročiti dojam jer nedostaje autorske prisutnosti. Ukratko, riječ je o stilskoj vježbi koje se na ovom albumu prečesto javljaju i koje donose previše (poznate) forme, a premalo sadržaja.

U 50 minuta “Uzbune” Čorba je predugo odstajala i previše puta prokuhavana, što je premalo za sastav čiji ga lider voli zvati ‘najbolji srpski bend’.