U pravoj juhi prava mirodija

    3925

    Biber

    Biber

    Datum izdanja: 07.11.2004.

    Izdavač: City Records

    Žanr: World Music

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Zmaj preleće
    2. Gipsy ‘part one’
    3. Gipsy ‘part two’
    4. Turta
    5. Čije je ono devojče
    6. Skundrinka
    7. Sitan biber
    8. Prijo kako ćemo
    9. Levakinja
    10. Gde si bilo jare moje
    11. Drum’n’bass
    12. Ozdol ide
    13. Nova brka

    Iako je u svijetu new-age, odnosno njegova ethno-ambiental komponenta, dominantni trend već nekoliko godina, na tržištu SiCG nije bilo nikoga tko bi izuzetno bogato glazbeno nasljeđe ovih prostora utjelovio u cjelinu primjerenu aktualnom momentu svjetske diskografije. Uglavnom su u prošlosti to bili autistični pokušaji usko zavučeni u rukavac jazz podrijetla (Lala Kovačev i “Paganke”, Vlada Maričić, pa i “Louis Band” u prvoj postavi s Mačkom i Lolom Andrejićem…), no, pokazalo se i u ovom primjeru – bez modernog aranžmana i produkcije, nema boljitka.

    Vrata je, paradoksalno, otškrinuo čovjek iz sasvim drugog filma. “Lane” je proskakutalo europskim proplancima, a u Ad Hoc Orchestra, koji je pratio Željka Joksimovića na Eurosongu, saz je svirao Rastko Aksentijević, spiritus movens trupe koja je stvari u SiCG ethno-glazbi konačno postavila na svoje mjesto.

    Projekt Biber, vidi se to na prvi pogled, smišljeno je urađen za šire (čitaj: globalno) tržište, brižljivo i filigranski precizno koncipiran, i realiziran na više nego zavidnom nivou. Ne treba se tome niti čuditi – Rastko Aksentijević ima dugu porodičnu glazebnu tradiciju, a ni ostala dva člana, Bojan Vasić (pijanista) i Milorad Kocić (klavijature, programming) nisu za podcjenjivanje. Rastko je sin legendarnog pojca staroslovenske i crkvene muzike Dragoslava Pavla Aksentijevića, i s njim i bratom Damjanom tvori grupu Zapisi koja tretira izvornu vizantijsku i srpsku glazbu. Akademski je obrazovan gitarista-klasičar, autor mnogih kompozicija za ‘domaće’ pop izvođače, a na CD-u “Biber” potpisuje, pored sviranja matičnog instrumenta, i muziciranje na šargiji, sazu i tamburama.

    Muziku podržava

    Na nosaču zvuka je 12 kompozicija, sve bolja od bolje, i svaka bazirana na balkanskim tradicionalima. Osnova je, dakle, izvorna, a na potku narodnog melosa nakalemljena je moderna komponenta, i to na način koji godi uhu, nenametljivo i spontano, tako da zvuči kao da je u pitanju neraskidiva cjelina. Općenito uzevši, album se može podijeliti u dvije cjeline – prva je ona u kojoj dominira odlični glas guest-vokala Jelene Tomašević, a drugu predstavlja skupina ethno intoniranih techno-dance instrumentala, kao stvorenih za kompilacije tipa “Buddha Bar”. Priču započinje “Zmaj preleće“, nesumnjivo hit za radio-stanice, s gajdama u uvodnom dijelu (sjećanje na maestralni album “Ikona” – izvođači Lola V Stain i Pece Atanasovski) i pojanjem Pavla Aksentijevića, kojeg u offu i refrenu pocrtava prijatni vokal Tomaševićeve. Oko njenog glasa vrti se i pametno odabrani prvi singl, tipična pop-balada puna ethno-krasuljica “Gde si bilo jare moje“.

    Na istom fonu je i “Čije je ono devojče“, najljepši trenutak na albumu, u kojem zanosni glas Tomaševićeve pluta iznad osnovne melodije držeći slušatelja u nebeskim visinama. Ona je glavni vokal i u dvodjelnoj pjesmi “Gipsy”, čiji se ‘part one’ blago dodiruje s boljim numerama iz fundusa “Grand produkcije”, dok je razrada u drugom dijelu klasičan primjer elektronske obrade zadate teme.

    Ne treba se čuditi ako u bliskoj budućnosti svjetske disko-podijume zaposjedne “Turta, zarazni techno-broj s mutnim ženskim vokalom, napravljen po klišeju etabliranih izvođača te provenijencije, i egzotičnim solom na kavalu kao šlagom na torti. Nikako gora, ako ne i bolja, je “Skundrinka”, u kojoj su šargija, saz i frule u glavnoj ulozi, a tik uz njih je i tamburaški postavljena “Levakinja”. I svjetska etno ostavština je namirena uvrštavanjem “Drum’n’bass”, jer vokalizacija na spomenutoj zvuči potpuno istovjetno (dakle, nerazumljivo i nama nemušto) kao one na tibetanskim, indijskim ili kineskim pjesmama s diskova koje predočavaju tamošnji etno.

    Ako bi se i moglo dokučiti što li će na ovom nosaču zvuka tehno-trens razbrajalica “Koljenima (tabanima, laktovima, dlanovima) sitan biber tuci”, potpuna je nejasna svrha postojanja svadbarske (ovdje dance) pošalice “Prijo moja kako ćemo – Prijatelje, lako ćemo”, što je i jedina mrlja ovog odličnog albuma. Album zatvara pjesma “Ozdol ide”, najbliža vizantijskom sazvučju i originalnom predlošku, a kao bonus pridodata je “Nova brka” na engleskom, legura odbljesaka radova Ere, Enigme i Robert Milesa.

    Nema dobrog variva bez bibera. A varivo koje je ponudio trojac na čelu s Aksentijevićem, više je nego ukusno. Gotovo da nije bilo projekta iz SiCG za kojeg bi se sa sigurnošću moglo reći da mu se smiješi svijetla budućnost planetarnog uspjeha. “Biber” je balkanski glazbeni adut, i oko toga nema nikakve dvojbe. Oni su sve ono što je Bregović htio, a nije znao napraviti.

    Muziku podržava