Ne baš pravi ‘best of’

Moram priznati da je Oasis bend moje mladosti. Još kao osnovnoškolac sam ih počeo pratiti jer sam se zakačio, kao i mnogi, za takozvani brit-pop. U to vrijeme imali su najbolje pjesme, novije su nešto lošije, ali i one imaju svoj šarm. Pomalo me iznenadilo kada sam uočio da će Oasis izdati ‘best of’ izdanje. Zašto?

Razlog tome je što tijekom cijele karijere govore da takva izdanja bendovi rade kada su na izdisaju ili klinički mrtvi, a oni sebe smatraju najboljim bendom na svijetu koji upravo radi najbolji album dosad, pa je sve to ispalo malo kontradiktorno. Ali, što ćeš…

Oasis bi mogao biti rekorder u broju izmjenjenih članova tijekom nešto više od 10 godina postojanja jer su ih braća Gallagher dosta protjerali. Oni su jedini originalni članovi, ali ni u njihovom odnosu ne cvatu ruže. Znale su se dogoditi turneje na kojima su frcale žestoke iskre pa su ili jedan ili drugi odlazi doma, dok je bend jedva krpao nedostatak nekog od braće.

U to vrijeme, mislio sam da neće izdržati još dugo zajedno, ali su Noel i Liam shvatili da imaju jedan jako dobar brand i da će ga vrijedi održavati. Tako, malo po malo, počeli su dolaziti do kompromisa i nastavka vrlo uspješne karijere.

To se najbolje očituje u skladanju pjesama. Noel Gallagher je bio ‘Bog i batina‘ u bendu i nitko drugi nije smio ni primirisati pisanju pjesama. Na “Standing On The Shoulder Of Giants” se prvi put dogodilo da je i Liam napisao jednu pjesmu, bila je to posveta njegovom sinčiću “Little James”. U današnje vrijeme, sve se promjenilo, pa i ostatak benda piše pjesme koje se izdaju na službenim izdanjima.

Tijekom karijere imali su veliki rat sa sebi sličnim bendom koji se nazvao Blur. Znale su padati teške riječi između njih, a mediji su još više napuhavali sve to jer takav sukob dvaju velikih bendova nisu imali jako dugo vremena. U tom je ratu Oasis ipak pobijedio, jer je složio nekoliko albuma koji će ostati dugo u pamćenju, što radi kvalitete, što radi velike tiraže.

Čak ih je i Guinnessova knjiga rekorda označila kao ‘Most Successful Act Of the Last Decade In The UK’ (najuspješnijim izvođačem zadnje dekade u Velikoj Britaniji).

Priča o njima počela je ranih ’90-ih, a što je najzanimljivije, bez braće Gallagher. Bend se zvao The Rain, a Liama je pozvao njegov prijatelj basist Paul “Guigsy” McGuigan da im se pridruži. Ubrzo se osjetio utjecaj mlađeg Gallaghera jer je promjenio ime benda u Oasis. Jednom zgodom, stariji je brat slušao što to Liam radi i jako mu se svidjelo te se prikrpao. Tako su Tony McCarroll, Paul “Bonehead” Arthurs, Liam Gallagher, Paul “Guigsy” McGuigan i Noel Gallagher počeli s mnogim koncertima.

Nakon nekoliko izdanih singlica, 1994. objavljuju svoj debut “Definitely Maybe” s naslovom u kojem iskazuju kako vjeruju u svoj uspjeh. Taj je album postao najbrže prodavani album nekog debitanta, a bio bi i danas da nije bilo Arctic Monkeysa i njihovog “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” s početka ove godine.

“Definitely Maybe” je donio mnoge hitove, ali Noel je priznao da nije sam napisao sve pjesme, već da je mnoge rifove ‘posudio’. Samo godinu dana kasnije izdaju slijedeći album “(What’s The Story) Morning Glory?” na kojem je njihov prvi broj 1 singl u Britaniji “Some Might Say“.

Kao i debut, tako se i ovaj album prodao u višemilijunskoj nakladi. Na ovoj kompilaciji je čak deset pjesama s ova dva albuma, sve su vrhunske rock stvari koje su već postale i standardi kao “Live Forever“, “Supersonic“, “Don’t Look Back In Anger” (moj osobni favorit), “Wonderwall” (proglašena najpjesmom ’90-ih)…

Slijedio je “Be Here Now” 1997., za kojeg nisu dobili pretjerano dobre kritike, ali i na njemu se našlo lijepih pjesama što na ovom nosaču nije zabilježeno, što je jako čudno jer je barem mogla biti “Stand By Me”, pjesma koju smo svi pjevušili te godine.

“The Masterplan” je bio kompilacija b-strana singlova, a što je pomalo smiješno, na “Stop The Clocks” se nalaze čak četri pjesme s tog izdanja. OK, “Acquiesce” je definitivno to zaslužio, “The Masterplan” vjerojatno, ali “Talk Tonight” i “Half The World Away” nikako. Ne znam kako su birali pjesme, ali nitko normalan ne bi mogao uzeti dvije b-strane nekog singla, a ne uzeti sam taj singl, primjer je “Whatever”.

Nakon 2000. slijedi nešto lošije vrijeme za Oasis, album “Standing On The Shoulder Of Giants” koji je jedva vrijedan spomena, “Heathen Chemistry“, te album “Don’t Believe The Truth” kojim su pokazali da se možda i vraćaju na stare staze slave. Ta tri albuma zajedno daju svega četiri pjesme, što dodatno prikazuje koliko je početak karijere bio plodonosniji od novijih dana. Danas su u bendu, uz Gallaghere, neki novi momci, Gem Archer, Andy Bell i Zak Starkey.

Moram se vratiti na izbor pjesama. Ne volim kompilacije, jer svatko ima svoje mišljenje što je trebalo biti negdje, a što je višak, ali izbor pjesama za ovu kompilaciju mi je totalno nejasan. “Stop The Clocks” je izdanje na dva CD-a, nije ograničen na jedan CD, pa su mogli ubaciti mnoge pjesme kojima je zapravo i mjesto ovdje, a prvenstveno mislim na “Whatever” (meni jedna od dražih pjesama), “Stand By Me”, “Sunday Morning Call” ili pjesme koje su uspjele osvojiti vrh ljestvice u Engleskoj “The Hindu Times”, “All Around The World” i “D’You Know What I Mean?”.

Njih nema, ali zato ima čak četiri b-strana. Tko je ovdje lud!? Možda je to sve samo priprema za drugi nastavak kompilacije koja bi se mogla zvati “The Gallaghers Story Against Everybody – The Best Of 2“.

Mnogo se pričalo o pjesmi “Stop The Clocks” po kojoj je i cijela kompilacija dobila ime, ali na kraju ipak nije uvrštena. To je također velika šteta jer nema niti jedne nove pjesme koja bi promovirala ovo izdanje, što je trend u posljednje vrijeme za ‘best ofove’.

Ja sam uspio uloviti ‘special edition‘ ovog izdanja uz kojeg ide pripadajući DVD. Na njemu je intervju s Gallagherima u kojem na zafrkantski pristup govore o pjesmama s “Stop The Clocks”, trailer za film “Lord Don’t Slow Me Down“, dvije koncertne snimke, te ego-kolekcija slika (samo slike Liama i Noela).

Previše je ovdje propusta da bi se dala maksimalna ocjena, makar po karijeri i pjesmama to zaslužuju. Njihovi uzori su (prvenstveno) The Beatlesi, The Rolling Stonesi, The Smithsi i mnogi drugi iz bogate engleske povijesti, ali su i sami utjecali na mnoge današnje bendove. Tako je pjevač The Killersa Brandon Flowers priznao da se počeo baviti glazbom radi njih, Jet sve više zvuči i izgledaju kao Oasis, a ima i veliko brdo mladih bendova koji govore da su im idoli.

Dok je grunge bio s druge strane ‘velike bare’, brit-pop je bio s ove strane, a najveći produkt je Oasis. Nisu slučajno prodali preko 50 milijuna svojih albuma, pa zato slobodno mogu reći da je Oasis jedan od najvećih bendova ’90-ih i preporučiti da poslušate dijelić njihove karijere.