Nas “Magic 2”: u svjetinama velikog projekta

Sljedeće godine bit će 30 godina otkad je njujorški reper Nas izdao kultni „Illmatic“, album koji je pomogao razviti masivnu mašineriju hip hopa istočne obale, dok je u pjesmama poput „N. Y. State of Mind“, „Represent“ te nostalgičnom „Memory Lane (Sittin’ In Da Park)“ učinio New York besmrtnim, baš kao što su to na nekakav svoj način učinili Frank Sinatra („New York, New York“), Strokesi („New York City Cops“), LCD Soundsystem („New York, I Love You but You’re Bringing Me Down), ili nekadašnji Nasov smrtni neprijatelj Jay-Z („Empire State of Mind“ s Beyonce).

Ako ste od „Illmatica“ propuštali Nasovu karijeru, njegovih tridesetak godina karijere može se svesti na frazu da Nas, unatoč petnaest studijskih albuma, još uvijek ima isti on šarm, kojim je pomogao „Illmaticom“ postaviti New York na hip hop kartu. Posljednjih godina Nas intenzivno sudjeluje s Hit-Boyjem, odnosno čovjekom iza „Niggas in Paris“ Kanyea Westa te Jay-Zja te dijelom opusa Travisa Scotta („CAROUSEL“, „DELRESTO (ECHOES)“. Prvi od Nasove trilogije albuma nazvane „King’s Disease“ je 2020. godine dobio i Grammyja za najbolji rap album godine. Paralelno s „King’s Disease“, Nas je počeo izdavati još jednu sekvencu albuma, nazvanu Magic – prvi „Magic“ izdan je pretprošle godine.

Nasov posljednji, odnosno šesnaesti studijski album „Magic 2“ nastavak je „Magic“ serijala. „Magic 2“ se otvara na široka vrata; uvodnu invokaciju u „Intru“ preuzima praktički otac svodništva, Don „Magic“ Juan, koji se u 40-sekundnoj recitaciji definira kao tjelesna reinkarnacija hip-hopa. Iz nekakvog čudnog razloga, Nas već u „Abracadabri“ tvrdi kako osjeća mnogo mržnje sa strane publike prema njegovom sudjelovanju s Hit-Boyjem, iako je ista vrlo dobro primila suradnju. Jasno je kako Nas u zadnjih pet albuma nije izdao novi „Illmatic“, no vjerujem kako to nije ni poanta.

Na ovom albumu se jednostavno ne može mrziti Nasa – suradnja s 50 Centom u „Office Hours“ uz sample relativno opskurnog prepjeva „I Can Sing a Rainbow“ doo-wop sastava The Dellsa vraća u zlatne dane East Coasta, dok Nas tvrdi kako i na pragu svoje pedesete neće stati („No reason to stop/That shit just floatin’ like water“). Na ovoj točki je potrebno spomenuti i collab s 21 Savageom u „One Mic, One Gun“, koji je prekrasna sinteza old schoola te trenutnog hip hopa, iako je 21 Savage prošle godine izazvao kontroverze nazivajući Nasa „nerelevantnog“ za trenutni hip hop.

I doista, na nekoliko točaka u albumu Nas doista ne staje; u „Earvin Magic Johnson“ Nas potpuno zanemaruje košarkaška postignuća osobe spomenute u naslovu te se umjesto toga poistovjećuje s njegovim poduzetničkim postignućima. Iako je unutar albuma mnogo referenci, u samom albumu Nas se ne poistovjećuje ni s kim; niti „Bokeem Woodbine“ nije oda istoimenom komičaru, već je ime izabrano jer je jednostavno zbog rimovanja.

Vjerojatno vrhunac Nasovog “nastavljanja” je „Pistols on the Album Cover“, no-nonsense, retrospektivna skladba koja miješa post-COVID despotizam („Single mothers on that EBT just tryna feed they seeds/Scammers and boosters livin’ nice off of EDD“) te vječna borba za naslov kolijevke hip-hopa, odnosno ratove mostova.

Nas pri lajtmotivu albuma kritički disecira, pogodili ste, magiju; odnosno, tajna društva te teme s kojima je toliko lako zaći u svijet teorija zavjere. Već u „Abracadabri“ se Nas etablira protiv Iluminata, dok u prigodno imenovanoj „Black Magic“ Nas personificira pohlepu te korporativizam kao formu crne magije, dok istovremeno jednači lošu energiju ljudi kao crnu magiju. Cijeli, višedimenzionalni koncept crne magije je na „Magic 2“ krasno strukturiran i slušatelj bi se mogao složiti s Nasovim poimanjem crne magije kao nešto toliko virulentno, no toliko blisko. Po cijelom albumu prosuta je Nasova paranoja, koja je na više mjesta u albumu pojačana hedonizmom viđenom u „Kumu“.

I iako cijela premisa albuma drži solidno, na nekoliko mjesta ipak se osjeća kako je to Nasov šesnaesti studijski album. Nasov kompliciran odnos do sudjelovanja s Hit-Boyjem kulminira u „Motion“, gdje, unatoč interpolacijama kompozicija poput Dr Dreovog „Xxplosive“ i referencama Bryana Cranstona jednostavno se ne osjeća ta poetičnost koju je Nas dostavljao. U „What This All Really Means“, Nas se vraća u svoje skrušene početke te stvara još jednu refleksiju na svoj život, koja će, ako je vjerovati tempu izdavanja albuma, vrlo brzo biti ažurirana. Međutim, u odnosu na prijašnje egzistencijalne presjeke svojega života (tu se mogu referirati na „Life’s a Bitch“ ili biblijski inspiriran „Warrior Song“),

„What This All Really Means“ zvuči pomalo blijedo, kao neko ponovno zadiranje u istu temu te dobivanje istog, neinspiriranog odgovora. Nešto bolje ispada „Slow It Down“, no, obzirom kako Nas je do sad razmazio „Illmaticom“ te „It Was Written“, i dalje zvuči relativno mlako, iako početak zvuči i više nego obećavajuće („Nas like the Nazca Lines, can only be seen from up high/Only the true understand me but I see ’em as family“).

„Magic 2“ nije Nasov ambiciozan projekt, niti se ne može gledati kroz prizmu samostalnih projekta, već kao dio nečeg većeg. Proteklih godina Nas se je našao na presjeku velikih projekata; i u velikoj slici, odnosno u slikama franšize albuma „Magic“ ili „King’s Disease“, „Magic 2“ zvuči prekrasno kao djelić opusa.

No, u individualnoj analizi „Magic 2“ na nekoliko točki u albumu se jednostavno postavlja pitanje svježine te moguće (hiper)produkcije Nasa; odnosno, je li se moglo tih šesnaest izdanih albuma komprimirati u devet ili deset kvalitetnijih albuma? Međutim, unatoč konačnom sudu, sva ta pitanja niti nisu strašna u tolikoj mjeri – Nas je i u „Magic 2“ pokazao da može, iako u nešto usporenijem, neregularnom ritmu.