Bishop Nehru: Neiskorišten potencijal

Bishop Nehru, iako tek nedavno u dvadesetima, iza sebe ima glazbeni staž kojeg se nitko upoznat s hip-hop kulturom ne bi posramio. Prije nego što je navršio 16 godina proglasili su ga rap prodigyjem i u istom je razdoblju postao štićenik MF Dooma, kultnog rap glazbenika i producenta. Njegov talent nije promaknuo ni Nasu, koji mu je 2014. godine ponudio ugovor s njegovom glazbenom kućom Mass Appeal Records. Nakon samo dvije godine Nehru je odlučio krenuti  svojim putem koji mu kreativno više odgovara, raskinuo je spomenuti ugovor i svoje pjesme nastavio izdavati kao nezavisan glazbenik.

“Elevators: Act I & II” njegov je prvi LP, projekt od kojeg se možda očekivalo previše. Prvi dio albuma, kojem prethodi intro pod nazivom “Act I (Ascension)”, producirao je kanadski beatmaker Kaytranada, koji je prije nekoliko godina surađivao s neo-soul velikanima The Internet na njihovom hvaljenom “Ego Death”. Druga polovica, koja nosi naziv “Act II (Free Falling)” snimljena je u suradnji s MF Doomom.

Album započinje pjesmom “Driftin'”, na samom početku možemo čuti kratak razgovor između Nehrua i nepoznatog čovjeka koji mu nakon što se ovaj mladi reper predstavi odgovori da je čuo razne pohvale na njegov račun. Zapravo ovaj dijalog predstavlja Bishopov trenutni status u današnjoj glazbenoj industriji – on nije zvijezda koju će svatko prepoznati na ulici, ali ljudi koji su upoznati s njegovim radom znaju koliki mu je teret kritika postavila na leđa proglasivši ga spasiteljem rapa.

Mislim da bi ovaj album bio daleko bolji da Bishop nije upao u tu zamku i na njega uvrstio pjesme u kojima pokušava opravdati taj status koji mu je pripao. Uzmete li u obzir da LP traje samo pola sata, na kraju ispada kao da Nehru zapravo ni sam nije siguran o čemu bi točno pričao u svojim pjesmama. Umjesto da je publici pokazao zašto nije kao većina današnjih rap glazbenika, on je išao drugom rutom i u pjesmama odlučio objasniti zašto nije kao ostali. Primjer za to je definitivno pjesma “Get Away” koja ima odličan beat, ali joj iz nekog razloga kao i na većini pjesama s albuma nedostaje ono nešto.

Ovaj se LP definitivno ističe jako dobrom produkcijom, što ne iznenađuje previše budući da je MF Doom već odavno poznat kao majstor za beatove koji sadrže elemente jazza. Upravo su i pjesme koje je on producirao zanimljiviji dio albuma, ne samo zbog instrumentalnog dijela već zato jer su tematski zanimljivije. Primjerice, na pjesmi “Rooftops” Bishop nam pokušava približiti  osjećaj usamljenosti u industriji i suočava se sa skepticima koji ga ne doživljavaju kao ozbiljnog glazbenika i ne žele vidjeti njegov uspjeh.

Možda se od Nehrua previše tražilo s obzirom da su ga prije nekoliko godina predstavili kao osobu koja će u trap eri na mainstream radio vratiti rap po kojem je nekad bila poznata East Coast scena. Ako u ovaj album uđete s takvim očekivanjima, velika je vjerojatnost da ćete biti malo razočarani. S druge strane, ovo nije loš album, daleko od toga. Nehruov flow je na svakoj pjesmi ugodan za slušanje, na trenutke me podsjeća na rappere kao što su Common i Lupe Fiasco, vjerujem da će se svidjeti slušateljima koji vole takvu vrstu rapa. “Elevators: Act I &II” je album koji pokazuje da je riječ o glazbeniku s potencijalom, na njemu je da odluči hoće li to iskoristiti na idućem LP-ju.