Dugosvirajući album, svojevrsni glazbeni potpis “s točkom” određenog glazbenika ili pak sastava, predstavlja kolektivni kreativni napor ka stvaranju potpune zvučne slike. U njega se ulažu mjeseci rada, lociranja inspiracije, egzekucije te koješta drugo. U trenutku kada je album dovršen, pakira se u fizičko i/ili digitalno izdanje zajedno s omotom te se smatra gotovim proizvodom spremnim za slušatelja i njegove uši.

Ipak, za neke treće interesne strane, album u tom trenutku nije gotova priča. Posljednjih desetak godina, razvojem softverskih tehnologija stvorio se jedan cijeli nazovimo žanr, gdje producenti uzimaju dva najčešće potpuno različita glazbena djela, spajaju ih u cjelinu preklapajući instrumentalne i/ili vokalne dionice, kako bi stvorili posve novi album. Predstavljamo vam pregled najpoznatijih mashupova, komentiramo njihovu ideju u odnosu na svoje glazbene ‘roditelje’ te finalno komentiramo ima li sve to smisla.

Izdvojio sam njih nekoliko koji su po mom mišljenju stvorili nešto uhu ugodno ili pak iznenađujuće i novo. Hajmo redom.

1Fugazu x Wu Tang Clang: Wugazi – “13 Chambers”

U potpunosti neočekivani mashup ugledao je svjetlo dana još tamo 2011. godine. Autori su Cecil Otter i Swiss Andy, a ja moram priznati kako dalje od ovoga – ne ide. Prvi na listi, i daleko najbolji. Kombinacija kultnog 36 Chambersa, kamena temeljca hip-hop glazbe istočne obale s jedne, te kompilacije najboljih radova energetskog, porukom nabijenog punk-rocka s druge strane. Na trakama se izmjenjuju snažni riffovi i melodični uzorci ekipe sa Staten Islanda, a meni najljepša “Sleep Rules Everything Around me” perfektno kombinira oboje. Remek djelo.

2Jay-Z x The Beatles: “The Grey Album

Liverpoolska četvorka vlasnik je najpoznatijeg “bijelog” albuma. Iako je služeni naziv ostvarenja eponiman, svi ga poznaju po boji njegova omota, a suprotno intuiciji drugi pol ovog mashupa ne čini crni album legendarne četvorke iz Los Angelesa u Kaliforniji. Vokalne dionice “crnog” albuma poznatog rappera spojene su s instrumentalima suludih individualnih napora posvađanih Beatlesa, a sam uradak je pokupio pozitivne kritike od strane kritičara iz oba tabora. Autor: Danger Mouse. Ovakav projekt morao je otići u ruke ispoliranog ziheraša miks pulta, no njegov blještav rad koji se prostire preko nekoliko žanrova unio je posve novi život na ovu kolaboraciji. Poslušajte samo “Encore”.


Ne smijemo zaboraviti ni kako je EMI pokušao stopirati izlazak ovog izdanja bez obzira na odobrenje Shawna Cartera i živućih Beatlesa. Hvala Bogu nisu uspjeli.

3Nas/Common x Soviet Jazz/Soul: “Commonasm”

Željezna zavjesa zarila je rock u crno. Točnije iza željezne zavjesa do nekog trenutka rocka gotovo i nije bilo. Izuzev bivše nam Jugoslavije, gdje je rock procvao ranih šezdesetih godina. Kad nema rocka, ima jazza i soula, a upravo su ti žanrovi perfektna Petrijeva zdjelica za dobar miks. Ovaj potpisuje TenDJiz, za mikrofonom su velikani lirike, a na instrumentalima su glazbenici koji zahtijevaju jedan deep dig. Informacije nisam uspio naći, ali probajte se pozabaviti, možda je netko od naše gore listova na ovom ostvarenju. Također, iako nije mashup, fanovi ovog uratka će uživati u kolaboraciji “Jazzmatazz” pokojnog MC-ja iz grupe GangStarr zajedno s jazz glazbenicima poput Roya Ayersa i Donalda Byrda.

4Beastie Boys x Beastie Boys: “Doublecheck Your Head”

Miksanje benda sa samim sobom. Prvih šest pjesama barem. Ostatak albuma je remiks, no i ovo je bilo dovoljno za uvrštavanje u listu. Autor je Max Tannone, uradak je izašao 2009. godine, a iza njega se nažalost ne krije neka posebna priča vrijedna spomena, samo dobra glazba odobrena od strane tada još uvijek kompletno živućeg tria.

5J Dilla x Beach Boys: Pet Sounds In The Key Of Dee

Zadnji, ali ne i najmanje bitan. DJ Bullion je stvorio glazbeni unikat, a iako se čini kako je ovaj mashup samo refleksija sivog albuma, radi se o posve drugačijem uratku. Manje manipulacija, organski miks i – najbitnije – duh oba vremena u 25 minuta trajanja. Kritika je objeručke prihvatila ovo ostvarenje smatrajući kako se radi o hrabrijem pokušaju od gore spomenutog sivog ostvarenja. Fact Magazine ostvarenje je uvrstio u listu ključnih instrumentalnih hip hop albuma posljednjih 15 godina, strogi Pitchfork nije nemilosrdno odbacio ovu herezu, a ono najbitnije, slušatelji su zadovoljni. Album je više okrenut k Dillinim fanovima jer je tehnika obrade bliža preminulom producentu, no i otvorene uši rock antologa u ovom albumu mogu pronaći nešto za sebe.


Zaključno, mashup neće poništiti egzistenciju originala. Ako se radi o legalnom uratku, njegovo postojanje može imati ulogu kakvu najčešće tumače izdanja poput remikseva ili pak outtakeova.

S druge pak strane, ne smijemo zaboraviti kako mashup oprečnih ostvarenja nužno otvara novu glazbu fanovima s obje strane izdanja, a meni ne pada napamet bolji način za upoznati Fugazi ako briješ na Wu ili vice versa nego poslušati genijalan i po meni daleko najbolji od spomenutih mashupova. Finalno, čak i sami autori (neki od njih legendarni) uopće ne bježe od prerada vlastitih stvari. Pomodnost možda nije vrlina, no ako je Jaggeru dance obrada “Under My Thumb” cool, tko smo mi da sudimo egzistenciji takvih uradaka.

Kreativnost ne poznaje granice, i kak bi rekli Ameri – if done right mashup može dati novu dimenziju originalima i stvoriti još jedan hvalevrijedan uradak na temelju istih. Ako pak sklepani Frankenstein ne proradi, uvijek ga možemo zveknuti u recycle bin i odvesti ga u repertoarnu povijesti. Originali će, pak, zauvijek ostati.