Nakon ovog albuma nemojte da vam i dalju budu nepoznanica

Zamislite si najranije psihodeličare i progresivce.

Nadam se da jeste. Sad tome nadodajte najmodernije psihodeličare i progresivce, te tome nadodajte ogromnu količinu haluciogenih droga. Ako ste uspjeli, to je to, to je album “Nonagon Infinity“.O King Gizzard & the Lizard Wizard sam već pisao prije par mjeseci, i tu se nije puno promijenilo. I dalje imaju prosjek od barem jednog albuma godišnje (ovo je osmi album u pet godina) te se i dalje svaki novi album odmiče od svega što su prije izdali, kako konceptualno, tako i naravno glazbeno.Ovom prigodom zamislili su cijeli album kao jednu zatvorenu cjelinu u kojoj se pjesme stapaju jedna s drugom (uključujući i zadnju s prvom pjesmom albuma ako slušate na ‘repeat’). Službeno, pjesama ima devet, neke su dugačke svega tri minute, a ima i ‘epohalnijih’ koje traju preko sedam minuta. To je ipak manje važno jer album se sluša u jednom dahu i to stapanje pjesama je napravljeno u vrhunskoj maniri, pa nakon par minuta slušanja, uopće ti nije bitno je l’ svira druga ili peta stvar. Tome u prilog ide i povremeno posuđivanje rifova iz pjesme u pjesmu, pa tako bi se vrlo lako moglo reći da su prve dvije pjesme zapravo jedna vrlo dugačka i dinamična pjesma u kojoj frenetičnost oduzima dah.Druga bitna odluka za ovaj album jest svirački dio. Nakon što su prošlim albumom “Paper Mâché Dream Balloon” ‘posjetili’ psihodelični indie pop, sad su okrenuli priču i pružili album kakvog se ne bi postidjeli niti The Mars Volta na svojim počecima. To je jednostavno brijačina svoje vrste koju ne možeš nikako drugačije slušati nego u jednom dahu.

King Gizzard & the Lizard Wizard kao da su za ovaj album odlučili poslušati sve moguće progresivno-psihodelične bendove od najranijih početaka do današnjih dana i prema tome stvorili jedan karakterističan svoj zvuk koji čas podsjeća na The Doorse, čas na The Mars Voltu, čas na ovog, čas na onog… Pa zapravo vrlo brzo skužiš da je to zapravo pravo djelo King Gizzard & the Lizard Wizarda o kojem bi mogli još puno pričati.

Ovdje nema balada, ovdje tek u par momenata spuste brzinu, ovo je pravi visokooktanski album kojeg ipak ne bi preporučio da slušate u vožnji jer bi papučica gasa bila non-stop stisnuta, a kazaljka na brzinomjeru debelo preko ograničenja.

To se jasno već osjeti u spomenutima pjesmama s početka albuma “Robot Stop” i “Big Fig Wasp” koje čine udarnički uvod u jednu sasvim ludu situaciju koja se samo pumpa iz pjesme u pjesmu, iz takta u takt. Svojevrsni odmor dobivamo u središnjici albuma s “Mr. Beat” koja zvuči kao kulerski pogled na garažni punk rock danas (Ty Segall, Parquet Courts…), dok se nakon tog ponovno sve uzburka do stanja ludila.

Album je s razlogom ostavljen u retro štihu, pa sve zvuči kao da je nastalo prije par desetljeća, ali je sasvim jasno da je ovo prava oda ranom psihodeličnom i progresivnom rocku iz rakursa garažnih punk rockera koji su spremni eksperimentirati sa svojim zvukom. Kad pogledamo stvari tako, dolazimo do sasvim jasnog zaključka da su King Gizzard & the Lizard Wizard odličan bend koji zna napraviti pravu stvar, uvijek su iznova novi i svježi, ekspresivni i eksplozivni u ovom slučaju.

Kad stavimo sve albume na jedan kup, King Gizzard & the Lizard Wizard spadaju među bendove koji su jedno od najvećih osvježenja na glazbenoj sceni danas, iako će za mnoge ostati nepoznanica još duže vrijeme. Tako to često bude s bendovima koji ne dolaze iz Amerike ili Britanije, pa kako ne bi bilo i za King Gizzard & the Lizard Wizard koji dolaze iz tamo neke daleke Australije. Nadam se da će im u proboju uvelike pomoći ova albumčina.