Nakon odsviranog, stigao isprogramirani album

Tko god da je slušao debitantski album Pure Reason Revolutiona “The Dark Third“, a nije li upućen u nova događanja, teško će ovog ovdje povezati s istim izvođačem. Naime, na “Amor Vincit Omnia” (na latinskom znači ‘ljubav pobjeđuje sve’) totalno je promijenjen muzički stil i, osim mračno/apokaliptične atmosfere, gotovo ništa drugo nije isto.

Čak niti slično. Jer, ovih devet pjesama svoje je ‘porijeklo’ povuklo iz osamdesetih, s obzirom da se radi o synth-popu nabildanom modernim elektronskim izričajem, doduše podosta kaotiziranom, pomalo i industrijaliziranom, u kojem je lako prepoznati utjecaje, ponajprije Depeche Modea, pa Erasurea, Heaven 17, Level 42 i da dalje ne nabrajam bendove sličnog muzičkog izričaja, kakvih je prije dvadesetak i nešto godina bilo na tone.

Istina, ima određenih razlika, a one su primarne u, već spomenutom, atmosferskom okruženju, koje je ovdje ograničeno, skučeno u nekom mračnom odjeljku, no tome usprkos, kao i nešto sporijem ritmu, pjesme imaju nekakvog plesno/hitoidnog potencijala. Isto tako, za jedan electronic-synth-pop album, ovaj ima nešto gitarističko/riffičnih dijelova, koji svojom snagom izguravaju u drugi plan sva modernistička čuda, kao i piano izvedbe i mini orkestralije, koje naglašavaju ambijentalističko okruženje.

Jedna od rijetkih, ujedno i najjačih karakteristika koja povezuje oba albuma Pure Reason Revolutiona je izuzetno sugestivno muško-žensko pjevanje, u kojem je prednost ipak na strani gitarista/pjevača Jona Courtneya, no niti basistica Chloe Alper se ne da i čak bih rekao da njezine vokalne intonacije puno bolje naglašavaju, vjerojatno i očekivano, emocionalniju stranu kompletnog materijala. Usto, cura je i autor covera pa zaista nema nikakvog razloga da je se ne stavlja u isti red s Jonom, inače liderom i osnivačem benda.

Već sam nagovijestio da pjesme nisu poperski raspojasane i neograničene, većina ih je skladana u nekakvim srednjim pa do umjereno brzim ritmovima i u kompletu nisu baš pogodne za neku veliku plesnu veselicu.

Eventualno početna “Les Malheurs“, koja najviše sliči Depeche Modeu, te “Victorious Cupid“, najrockerskija stvar s najvećim udjelom gitara, na čijem je gitarističkom tragu i “Apogee/Requiem For The Lovers“. Gotovo sve preostale su mirne, namijenjene isključivo slušanju, a najjača i najstrukturalnija je “The Gloaming“, što je i očekivano, s obzirom na njezinih devet minuta trajanja.

U svakom slučaju, ovo je vrlo zanimljiva muzička transformacija koja je, bez obzira što je Pure Reason Revolution i na prvom albumu dosta ‘prebirao’ po synthevima i ritam mašinama, u ovakvom obujmu ipak neočekivana. Naravno, ne zato i loša, jer bi, uz ostalo, mogla pokrenutu lavinu modernih pseudo synth pop albuma pa bi imala i mini-pionirski značaj u tom svijetu.