Pravilna i poštena stilska podjela

Nemalo sam bio iznenađen, a čak bih rekao i pomalo zbunjen kada sam krenuo u preslušavanje ovog albuma. Razlog tome leži u činjenici da sam prije stavljanja diska u player, s obzirom da raspolažem samo s promo kopijom bez opširnijih podataka, pročitao par detalja o ovom bendu.

I u svima njima našao da je Cog progresivni rock bend iz Sydneya, Australija, te da je album u toj zemlji kao takav dospio na drugo mjesto top-ljestvice. Da me se ne bi krivo shvatilo, iznenađenje i zbunjenost odnosi se isključivo na opis muzike koju svira Cog, nikako ne i kvalitetu onoga što rade, što sam kasnije ustvrdio.

Naime, nakon što sam sve to čuo, prije bih rekao da je ovo kombinacija modernog i(li), ako se kome bolje i više sviđa taj izraz, alternativnog rocka i metala, indiea, post grungea i power popa, dok se i progresiva nazire u dovoljnim količinama, ali one ni u kom slučaju nisu tako velike i utjecajne da bi ih se iznosilo u najprimarnijem dijelu opisa.

Dakle, općenito je tu premalo tehniciranja (barem onog ‘kompliciranog’), međuigri, epičnosti, melankoličnosti, višeritmičnosti, produbljenije atmosfere i drugih elemenata koji karakteriziraju progresivne radove. S druge pak strane, melodija ima u kontinuiranom izobilju, gitarističkih distorzija također, catchya, groovya, sludgya, kao i lijepog, ‘tečnog’ pjevanja, preskladnog, ponekad i predvidljivog instrumentaliziranja.

Pa mi se ovaj album čini ipak nekako pogodniji ‘mainstremaskim’ rockerima i metalcima, nego progresivcima, koji traže ipak malo više ‘zavrzlama’ nego ih ima ovdje. Tako možemo reći da u svoje 72 minute trajanja, eto još jedna od ‘progresivnijih’ karakteristika albuma, ima ipak previše predvidljivosti, očekivanosti pa čak i hitohimnične ritmičnosti da bi ih se direktinje povezali s progresivnim rockom.

No, da ne bih nekoga doveo u zabludu, daleko je ovo od klasičnog mainstreama, jer ideje System Of A Downa, Toola, Helmeta ili Coldplaya i više su nego zamjetne, a to su sve, samo ne (pre)lako ‘probavljivi’ bendovi. Instrumentalna kohezija i sinhronizacija jedna je od jačih karakteristika albuma, koji u kompletu zvuči dosta koordinirano.

Da ne bi ispalo kako su vokali jednostavni, treba reći da se baš u njihovim, inače poprilično snažnim prezentacijama, nazire najviše tugaljivosti i depringa. Pa i taj dio možemo pripisati progresivnom rocku, pogotovo dodamo li mu i backing izvedbe, koje produbljuju i dodatno (atmosferski) obogaćuju sveukupni pjevački angažman.

Bend inače, pjeva o socio-političkim temama i to je još jedan od razloga što mi se logičnijim čini varijanta u kojoj progresivni rock nije dominantan u odnosu na gore spomenute pravce. S obzirom da je ovo relativno ‘težak’ album, mogućnost da se pravilno doživi nakon par slušanja vrlo je mala, na to svakako treba upozoriti.

Pa sam i ja tek nakon višestrukom ‘replayanja’ prozreo da je njegov prvi dio više ‘alternativno’ nastrojen, s nekoliko hitodinijih, melodičnijih, ali vrlo snažnih pjesama, pogotovo u riffovskim, pa i vokalnim interpretacijama.

Kao što su “Are You Interested?“, “Bird of Feather” ili “Swamp“, dok je onaj drugi daleko manje ‘raspoložen’, a jedan od glavnih razloga leži u puno većem obimu uključivanja akustika, gudačkih dijelova, syntheva, sampleova, otužnih piana i baseva, tako da psihodelija ovdje poprima dosta velike razmjere.

Iako, žešća gitaristička ‘riffanja’ nisu nimalo zanemarena, pa ima i tu oštrih alternativnih melodija (“Say Your Last Goodbye” ili “Four Walls“), no pjesme su ipak nešto malo strukturalnije i izrađenije.

Tako sedam i pol, odnosno devet minutne “Bitter Pills” i “Problem Reaction Solution” imaju dosta psihoprogresivnih elementata, a jedna od (instrumentalno) boljih pjesama, balada “How Long“, totalno je pokvarena liričkom nemaštovitošću, jer se baš taj “…How Long…” stvarno spominje previše puta.

Ne znam kakav im je bio prvi album “The New Normal” (2005.), jer ga nisam čuo, pa je moguće da je on imao puno progresive i zato je bend ‘etiketiran’ na ovakav način, no ovaj je, da se još jednom ponovim, sigurno nema u prevelikom obimu.

Da se i tu ne dupliram s iznošenjem dojmova, u vrhu ove analize napravljene su osobne procjene kako otprilike ovo ovdje zvuči. Meni osobno, sasvim solidno, bez obzira što nisam dobio ono što sam očekivao prije nego sam sve to čuo. Zato mi je valjda u konačnici i ispao prihvatljiviji.