Najbolji…

“Once I wanted to be the greatest…” Album velikog imena i Chan Marshall, dobroćudna indie kantautorica na proputovanju kroz devet okruga Memphisa. Podržana soul imenima (Mabon Hodges, Leroy Hodges, Dave Smith) i vjerovanjem u vlastiti duh stvara istovremeno sretan i sjetan peti (odnosno, sedmi) album. Samostalne kantautorice su oduvijek imale posebnu draž i snagu. Chan je toj karakteristici velik doprinos. Mačkasta pijanistica i snažna stihoklepka u snenom osvajanju slušatelja.

Jedna od važnijih imena Matadorove elitne indie baterije (uz Belle&Sebastian, Yo La Tengo, Interpol, Mogwai ili Jon Spencera) je na “The Greatest” prošla kroz country (“Islands“), jazz, soul, pop, a skoro se i izgubila u “I hate myself and I want to die” fazi (pjesma “Hate“). Tražila je inspiraciju. Tražila ljubav u Memphisu. Našla je energiju za stvaranje albuma. I hrpu novih poklonika.

Chan je najbolje dala kada je prije deset godina marila “What Would The Community Think“, iako, bahato je reći da nismo zadovoljni sa najnovijom prezentacijom vlastitog stava. Album je doživljajem blueserski. Ozbiljan je i jednostavan.

“Love & Communication” – najdojmljivija pjesma albuma koja služi kao svojevrsni hommage Al Greenu i njegovoj “Love And Happiness”. Pjesmi čiji koautor i sam svira ovom prilikom kao posebni Chanin gost (op.a. Mabon Hodges). Jedina pjesma gdje se može reći da je električna gitara stvarno korištena.

Chan Marshall je jedna od onih američkih izgubljenih djevojaka iz kamp-prikolica koja lutajući s gitarom po prašnjavim cestama pronađe put. I uspije. Uspije bez da se usput obnaži u kakvom Coyote Baru. Ne osvrće se. Gušt je slušati ju i onda ispljunuti pijesak iz ustiju.

I da, htjela je biti najbolja i stvoriti najbolji album. Pa, stvorila je najbolji album. Imenom. Ovog puta bez velikih imena i velikog guranja. (op.a na zadnjem albumu gostuju Eddie Vedder i Dave Grohl). Tužna i sjetna, živahna i sretna. Chan Marshall… as Cat Power.